Knjigom „Ljubuški kroz minula stoljeća“, prof. dr. Milan Nosić jedan iz plejade Ljubušaka koji su se za znanjem otisnuli u „bijeli svijet“, studirao kroatistiku i bohemistiku u Pragu i Zagrebu, knjigom „Ljubuški minulih stoljeća“, po opsegu malom knjižicom dojam je dao je značajan prilog proučavanju povijesti Ljubuškog i njegovih znamenitosti uključujući i hercega Stjepana. Uz prof. dr. Nosića u predstavljanju knjige sudjelovali su – gimnazijski profesori Ivana Grgić i Leopold Mandić, te mladi gitarista Ante Prusina.
Profesori Grgić i Mandić dali su kraći prikaz pojedinih značenja i poglavlja, a šire obrazloženje sadržaja knjige dao je sam autor, prof. Nosić. Uz ostalo prof. Nosić je Ljubuški ‘postario’ za tri godine, te iznio teoriju prema kojoj je na širem gradskom području u srednjem vijeku postojalo selo Ljubuša. Idući dalje selo Ljubuša dobilo je ime po istoimenom vrelu, dakle samom tom tvrdnjom otpadaju postavke da je ime dobio po ženi hercega Stjepana koja se zvala Ljubuša.
„Selo Ljubuša je u 15. Stoljeću četiri puta zapisano u dubrovačkim izvorima: prvi put 15. veljače 1435. godine (Gliubussa), drugi put 20. veljače 1438. Godine (Liubussa), treći put 21. Veljače 1444. Godine (Lubusia) i četvrti put 18. Svibnja 1444. Godine (Lubussia)“.
Prvi navod kojeg donosi prof. Nosić o spomenu Ljubuše ili Ljubuškog, 1435., do sada je bio malo poznat, dok je podatak o spomenu 1438. godine objavila Dijana Korać u knjizi „Vjera u Humskoj zemlji“, 2008. godine. Zahvaljujući trećem navodu spomena sela ili naselja Ljubuša , kao dan općine Ljubuški slavi se 21. veljače. Naime, kada je 1995. godine usvojena ta odluka nije se znalo za stariji datum. Moglo bi se reći da je dakle, najprije Dijana korać Ljubuški „postarila“ za šest, a sada prof. Nosić za još tri, odnosno ukupno devet godina. S obzirom daje je ova tematika u prošlosti malo ili slabo proučavana, otvorena je mogućnost da se u doglednoj budućnosti otkrije još stariji podatak o današnjem Ljubuškom.
Zanimljivi su i navodi vezani za hercega Stjepana, čijim životom i djelom je naprosto ushićen prof. Nosić. Pored ostalog tragična je i sudbina njegove djece, Katarine, predzadnje bosanske kraljice, sina Stjepana, kojeg je morao u zalog mira predati Turcima, pa sina Vladislava koji je u napadima sebičnosti ratovao protiv oca, ali i čovjeka koji je uspio sačuvati Hercegovinu, nakon pada Bosne još dvadesetak godina. Uz ostalo herceg je sa sinovima u toj fazi s njim se borio i labilni Vladislav, oslobodio Ljubuški, kao i niz hercegovačkih mjesta i gradova, a u suradnji s Mađarima čak i Jajce, koje je pod tursku vlast palo tek pri kraju treće decenije šesnaestog stoljeća. Herceg je umro 1466., a nakon njegove smrti ratujući s Turcima ili s njima surađujući, Hercegovinu su održali do 1482. Godine i pada Herceg-Novog.
S obzirom da se hercegu Stjepanu, kao hipoteka od nekih čistunaca, stavlja prevrtljivost u ljubavi za zanimljiv je i navod kako je papa Eugen IV davanje krune predzadnjem bosanskom kralju Stjepanu Tomašu uvjetovao otpuštanjem Vojače „dotadašnje žene bogumilke s kojom je imao sina Stjepana koji će nakon očeve smrti postati kralj“. Vojača nije bila plemkinja, pa je shodno tome bilo nedostojno da bude bosanska kraljica. Iz ovih nekoliko činjenica koje navodi prof. Nosić, može se izvući zaključak da su vrlo nezahvalni sudovi o nekim vremenima iz sadašnjih pozicija.
Na koncu uz poznatu Humačku ploču, pečat kneza Miroslava, prof. Nosić u ljubušku povjest unosi još dvije ploče – Ljubušku ploču, koju su 1943. godine odnijeli Talijani i gotovo nepoznatu Gožuljsku ploču. O svakoj od njih mogla bi se ispisati posebna crtica. Uglavnom, prof. Nosić je Ljubušacima u po obujmu tankoj knjizi, knjižici, zadao niz tema, koje bi trebalo istražiti, produbiti i svakako javnosti podastrijeti.
Tekst i foto: D. Musa