Na proputovanju iz Crne Gore u rodni Karlovac, Miroslav Brežan profesor tjelesne kulture u mirovini, inače poznati ne samo hrvatski nego svjetski tekwondo stručnjak, nosilac crnog pojasa 8. dan…, svratio je do Čapljine i mladim članovima ovdašnjeg Tekwondo kluba održao kratko predavanje o tom zanimljivom sportu.

Moglo bi se reći da je Brežanu to trenutačno u opisu posla, jer je predsjednik odbora Europske tekwondo unije za mlade i studente. Naravno priliku smo iskoristili za kraći razgovor o sportu u kojem je bezmalo pola stoljeća:
„Sljedeće godine mi je 50-ta godišnjica kako se bavim ovim, sada olimpijskim sportom, koji je u Hrvatskoj prema svim kriterijima, jedan od najtrofejnijih sportova uopće. Sve od početaka 1968. godine pa do danas, tekwondo je u nekom usponu, pogotovu u Hrvatskoj. Drago mi je da se razvija i u Hercegovini. Što se Hercegovine tiče razvoj ovoga sporta počeo je 1976. godine kada mi je Ljubušak Ante Nižić tada student strojarstva u Karlovcu, predložio da u Ljubuškom osnuje tekwondo klub. Ja sam mu u tome pomogao, međutim na našu žalost u prvom redu zbog objektivnih razloga, klub se vremenom ugasio. Prošle godine u Ljubuškom ponovo smo pokrenuli klub, a u međuvremenu je u Hercegovini osnovan niz klubova, ovdje u Čapljini, pa Mostaru, zatim Posušju, onda Tomislavgradu, Šujici… Dobro se radi, klubovi imaju dobar stručni kadar, kod mladih ima interesa pa se nadam da će tekwondo još brže napredovati. Iako već sada ima dosta klubova, ima tu još dosta prostora da se napreduje i da tekwondo postane sport, dostojan, nogometa, košarke, rukometa, i drugih sportova koji su ovdje vodeći.
Što se mene osobno tiče sve je počelo 1967. godine kada sam počeo trenirati karate. Bijeli kimono za mene je bio magično privlačan, a onda je došla grupa karataša iz Zagreba održala demonstraciju i počeo sam trenirati. Od borilačkih sportova tada su u prvom planu bili boks i hrvanje, pa smo se mi nekako u svemu tome tražili. U Karlovcu su tada popularni bili, košarka, nogomet, pa rukomet, odbojka, ali mi se nismo predavali. Slučaj je htio da u svibnju naredne, 1968. godine, u Karlovac dođe jedan majstor iz Koreje. Prezentirao je nešto što je za nas bilo još atraktivnije, prožeto estetikom, brzinom i ljepotom. To nas je oduševilo i nas se nekolicina odmah prebacila na tekwondo. Tako je sve počelo.
Kasnije su se razvijali i drugi centri Zagreb, Bjelovar, Split…, međutim u Karlovcu su i dalje stasavali najbolji stručnjaci u tekwondou. Bili smo uporni i ustrajni, tako da smo danas prema kriterijima Hrvatskog olimpijskog odbora po broju osvojenih medalja, jedan od vodećih sportova. Tekwondo je trofejni hrvatski sport.“
-Kada biste davali savjete ljudima koji rade u klubovima iz manjih sredina poput Čapljine, desetak tisuća stanovnika, što biste rekli?
„Pa gledajte, potrebna je dobra volja, potrebno je da oni redovito dolaze na treninge, svi koji vježbaju, prvenstveno da redovito dolaze na treninge, da slušaju svoje trenere, da budu uporni u radu i da budu strpljivi i čekaju svoj trenutak kad će pasti prve medalje. A zapravo svi nekako pogrešno gledamo i školstvo. Svi gledamo da u školi učimo, ne u školi mi pratimo, gledamo, slušamo, pišemo, a kod kuće učimo. Tako isto i tekwondo, bez ono što vidiš na treningu to moraš, ponavljati, ponavljati, ponavljati… i kod kuće. To je cijena uspjeha.“
Na oko jednostavan savjet, ali s obzirom na činjenicu da je još 2009. godine u SAD-u primljen u Kuću slavnih toga sporta, Miroslavu brežanu se mora vjerovati na riječ.
Tekst i foto: D. Musa

{gallery}2017/galerija/tekvando-2017{/gallery}