Veni, vidi, abii – dođoh vidjeh i odoh

Dok u „debeli“ sumrak napuštamo Crniće, selo smješteno u jednoj općini i državi koje u stvarnosti živi u drugoj općini i državi, mira nam ne daje želja Slavka Rozića, zadnjeg u nizu sugovornika koje sretosmo tog popodneva – prenesi našu sudbinu i naše živote ovdje! Ubitačna formulacija s obzirom na odgovor dotičnog sugovornika koji na upit – kako se živi reče – Jadno, a zatim nastavi:
„Vidio si put kojim si došao, mi to više nismo u stanju popraviti, a zaboravljeni smo odozgo, odozdo, od svakoga. Selo će živjeti dok je još nas nekolicina ovdje, deset, petnaest godina, a onda će se ugasiti. O nama nitko ne vodi računa. U biti za nas 80 posto Čapljinaca ne zna. Znalo mi se dogoditi, odem nešto tražiti u Čapljinu, kad kažem da sam iz Crnića, oni k’o s nokta odgovore – hajdete vi u Stolac!? Ovdje smo ja i žene, sami, troje djece se razišlo. Tako je i kod drugih. Znači, moja generacija, nas pet, šest i gotovo. Trenutno je naseljeno devet kuća, a ja pamtim kad je u dvije kuće bilo ljudi koliko sada ima u cijelom selu“, priča niz polje zagledani Slavko, a zatim nakon kraće stanke, nastavlja:
Raj na zemlji koji to nije „Uvjeta nemamo nikakvih, baš nikakvih. Kad pogledaš Crniće iz daljine, rekao bi raj na zemlji, ali je ovdje teško živjeti. Gdje god odeš nisi nigdje prispija . Ničiji si, nisi ovamo, nisi tamo. Ja radim povrće, jednom sam pokušao prevesti u Čapljinu, na veletržnicu, hajde ovi hrvatski graničari nekako bi me pustili, ali onaj naš šef carine, neda. Ja mu kažem – tako i tako, a on meni – kupi helikopter. To je naša sudbina. To traje kao da se ne može riješiti, a ja mislim da se sve može riješiti. Bio sam u HVO-u pet godina, osjećam se kao Hercegovac, ali ne možeš glavom kroz zid. Godinama se nisam prijavljivao u Hrvatsku, ali kad su djeca došla za školu, nemaš izbora, moraš, kako ja tako i ostali. Nemaš izbora, za to ti za Crniće vrijedi ona latinska – veni, vidi, abii – dođoh vidjeh i odoh.“
Tako smo se rastali od Crnića, a moramo primijetiti da je susret počeo posve drugačije. Dočekalo nas je troje mještana, ispostaviti će se Crnića i Pruda – Dado Klarić, Iva Pejar i Jure Planinić. Sjedili su na zidiću i ćaskali, bila je to idilična slika hercegovačkog sela sedamdesetih godina, kad su se ljudi družili, razgovarali… Čim smo se počeli raspitivati oko granice Jure odskoči dva, tri koraka prema masliniku uz šaljiv komentar – sad sam na svome, u Crnićima!

Koze bez pasoša i Jurin život od ljubavi

„U Crnićima je lipo, započinje Jure priču nakon upoznavanja, samo što nam je put loš. Katastrofa. Ima nas desetak kuća, skoro svi smo prijavljeni u Hrvatskoj, kod rodbine. Do matične općine – Čapljine, imamo 15, 16 kilometara, a moramo proći kroz Metković do kojega je sedam kilometara i tako se mi izgubimo u putu. Struju plaćamo u Čapljini, a vodu i telefon u Metkoviću. Od kada je ove granice iz BiH nam nikada nije došao nitko da nas pita – kako bi i što bi, čak nam je i ovo malo puta što se sada izrovalo napravljeno iz Metkovića. Tijelom smo u jednoj državi, a živimo u drugoj. Nije to sve baš tako bajno kako izgleda, evo recimo povrće možeš goniti na pijacu u Metkoviću, bez problema, imamo prijavljen OPG, ali janje ne možeš pritrati priko granice. Moglo je dok Hrvatska nije ušla u EU, sad ne daju kontrola na putu, ako te uhvati slijedi „debela“ kazna pa se ti onda češi.“
Uglavnom, Jure je stjecajem okolnosti svoje stado od sedamdesetak „brava“ sveo na dvije koze i konja, kojeg drži iz hobija.
„Samo da ga vidin prid kućon“, veli Jure koji se uvelike zahvaljujući susjedima Pruđanima služi ikavicom.
„Ja sam s hrvatske strane, veli nam Iva Pejar, pa nastavlja – koze su mi tu, u Bosni i Hercegovini, ha, ha, ha…, pa sam i’ došla vidit. Njima granica ne smeta, odaju di oće. Sve je kod nas isto k’o i prije, samo sad znamo da je put granica. Njihov svećenik dolazi svake druge nedilje govorit misu, ja im čistim crkvu, meni je dao ključ“, veli Iva pa na upit – ima li ona problema s prodajom jarića uz osmjeh dodaje da nema. „Ja s jarićima mogu u Metković.“

Treći član trija koji nas je dočekao na ulazu u Crniće, Dado Klarić, Brotnjak koji sada živi kod nećakinje u Prudu, odnosno južno od puteljka, brine o povećem stadu koza, kaže da nema problema.
„Svaki dan napasam stado u Hercegovini. Ne zna koza šta je granica“, kaže Dado.
Inkasant može preko granice, ali ne može sijalica
Dok smo ćaskali o graničnim „problemima“ i Jurinom odgovoru „da živi od ljubavi“, na upit što radi, je li zaposlen, zapazivši živost na raskrsnici, priključila se i gospođa Slavica. Ima petoro djece svi su u Splitu. Kao i kod ostalih Crnićana školovali su se u Prudu i Metkoviću, odnosno Hrvatskoj.
„Nema perspektive za posao ni u Metkoviću, ni u Čapljini, pa su djeca otišla dalje“, naglašava Slavica, a zatim iznosi želje:
„Da nam put poprave, teško ljudi do nas dolaze i uličnu rasvjetu. Imamo dvije sijalice ne rade dvije godine. Ja sam onom što popisuje struju govorila da u električnom kaže da dođu popraviti. On došao drugi put veli – ne mogu preko granice. Mislim se kako ti možeš s parama, a ne mogu oni sa sijalicama. Ne znam kome se obratiti za tu rasvjetu, redovito plaćam, a rasvjeta ne radi“, žali se gospođa Slavica s kojom smo se uputili posjetiti najstariju Crnićanku, njezinu svekrvu, 92-godišnju Danicu Planinić. Poput snahe i Danica ima iste želje – popravku rasvjete i puta.
„Sve je dobro samo da ima reda. Trebalo bi put napraviti, sve dok u Crnićima ima i jedna čovjek, treba se za njega postarati“, smatra gospođa Danica, rođenjem Vrgorčana, koja je jedno vrijeme s mužem, živjela u imotskom.
„Muž je vodio staklarsku radnju dvadeset godina, a onda mu nešto došli – hoće u Crniće. Tako smo došli on se zaposlio u Metkoviću, zaradio mirovinu, pa sam i ja tako ostala prijavljena u Metkoviću. Da nije Metkovića niti bi imala ni lijekova, niti pelena. Stvarno Metković se brine za nas, ali stid me zvati moju doktoricu, kad ne može izići po ovakvom putu. Ne mogu reći ništa loše o Čapljini, ja tamo nisam išla, kako je muž radio dole, ostali smo vezani za Metković“, kaže baka Danica.
Najviše veze s matičnom općinom, od Crnićana ima Željko Rozić, član je novog boćarskog prvaka BiH Čapljine. On nam je i objasnio toponime – prema sjeverozapadu je visoravan Garišta, ravno prema sjeveru Velika Mitruša, zbog vremenskih mijena i Čapljincima poznat toponim. Prema istoku je Gabela, s kojom ih je nekada povezivao konjski put, a južno od naselja je močvarno polje, sve do Gabela Polja i Metkovića, koji su praktično spojeni. U selo vidi samo jedan „slijepi“ put i to je to – pitomo, ubavo seoce Crnići, ni tamo ni amo, ni gore ni dolje, veni, vidi, abii.

Mada su u suštini bipatridi, imaju dvojno državljanstvo – BiH i Hrvatske, kad se priča s Crnićanima upoznajete suštinske apatride, ljudi bez domovine. Tako djeluju u razgovorima, pa ne uspijevaju riješiti ni probleme koji su vjerojatno rješivi – javna rasvjeta, put, koji je zajednički pa bi se suradnjom Čapljine i Metkovića mogao popraviti. Šibani graničarskim problemima žive sa sviješću – nitko nas neće, ničiji smo…

Požar opasno prijetio naselju

Uz psihozu zaboravljenih graničara, Crnićanima je ovoga ljeta velika prijetnja bio je požar, koji se iz močvare, Gabeosko-crnićkog blata, proširio na krš, a onda nošem vjetrom udario na selo. Krajnjim naporima mještani su se uz pomoć vatrogasaca iz Metkovića , obranili od vatrene stihije. Vidjeli smo i nestvarnih prizora netaknutu kuću oko nje sve izgorjelo!? Od požara stradali su vinogradi i maslinici, ali to je posebna tema.

Tristo godina granične međe

Granica između BiH i Hrvatske koja prolazi za granice nelogično preko zaravni, između Crnića i Pruda jedan je od najstarijih u Europi. Iduće godine bit će točno tri stoljeća kako je „udarena“. Osmanski imperij na uzmak su natjerale pobjede princa Eugena Savojskog pred Petrovaradinom i Beogradom. Mir je sklopljen 1718. godine i doslovce pod šatorom u Požarevcu!

{gallery}2017/galerija/Crnici{/gallery}