Ženski rukomet se vratio u Čapljinu! Pri Rukometnoj akademiji Čapljina ženski pogon je oformljen prije tri godine, međutim dolaskom Barbare Bošković, djevojački Ehrenberger, rad s curicama je dobio na intenzitetu. S razlogom, jer iza Barbare je petogodišnje trenersko iskustvo u ŽRK Radnik iz Križevaca. Krenulo se od početka o kojem Boškovićeva kaže:

   „Trenutno imamo tridesetak djevojaka koje su od 2006. do 2010. godišta, imamo još petnaestak djevojčica u maloj školi rukometa, tako da smo osigurani za naredno razdoblje. Bilo bi dobro da imamo i nešto stariji uzrast da se možemo natjecati u ligama koje su ovdje zastupljenije, pošto za mlađe djevojčice nema dovoljno natjecanja, tako da nam nedostaje utakmica. Sve u svemu bitno je da imamo dovoljno curica i da možemo fino raditi i da se kroz naredni period napravi jedna fina ekipa, s kojom ćemo nadamo se, doći i do seniorskog uzrasta. Mislim da imamo dovoljno igračica za neki naredni dobar period.“

   -Većina rukometašica i rukometaša iz BiH odlaze u Hrvatsku i niz drugih zemalja, vi ste krenuli u suprotnom smjeru, pratite li ženski rukomet u BiH, što biste na tu temu kazali?

   -Mogu reći da je s neke strane lakše uvjetno rečeno, uspjeti u ženskom rukometu u Hrvatskoj, sigurno su puno bolje mogućnosti, brojnost ženskih ekipa, sustavi natjecanja su na puno većoj razini nego ovdje. Ovdje se malo borimo, nadamo se da će i neki drugi gradovi učiniti napore na razvoju ženskog rukometa, toga nedostaje.

   -A bez mladih nema ni kvalitete.

   -Tako je, tako je, mislim da će i to kroz neki naredni period doći na svoje, da će se ženski rukomet u BiH razviti i da će jednog dana i konkurirati Hrvatskoj.

   -Ženski rukomet u BiH je u dubokoj krizi godinama, seniorska reprezentacija nije nastupala dvanaest godina, trebat će vremena i ovako sustavnog i temeljitog rada?

   -Svakako, mi se nadamo da ćemo bar u Čapljini, pomoći razvoju ženskog rukometa u BiH. Samo je bitno da se nastavi raditi, da su djeca zainteresirana, da su djeca zadovoljna, da zavole rukomet kao sport, da shvate da je to na neki način življenja. Najvažnije je da one žive zdrav život kroz sport, odnosno da je to na neki stil života.

   -Jeste li zadovolji interesom djevojčica, njihovim psihofizičkim predispozicijama za rukomet?

   -Ja sam iz manje sredine, također, prestala sam igrati zbog više uzastopnih ozljeda, tako da sam sretna da mogu nastaviti živjeti rukomet kroz taj trenerski dio. Mogu reći da je velika razlika djece ovdje i mojega kraja, Križevaca konkretno, ovdje su curice jače i snažnije, kako ovdje kažu kršnije. Prave Hercegovke, ha, ha, ha… One su pristupile rukometu ozbiljno, što je meni drago vidjeti, znaju pravila imaju želje i volje, s tim će i ostalo doći.

   Inače, Barbara Bošković, djevojački Ehrenberger je udajom za bivšeg vratara Čapljine ni više hrvatskih klubova, pored ostalih i KTC Križevci stigla u Hercegovinu. Hoće li donijeti renesansu u posustali ženski rukomet mu Hercegovini, pokazat će vrijeme. Jedno je sigurno, Čapljina je nekada bila jedan od centara ženskog rukometa. Ekipa Višića natjecala se u republičkoj ligi, a ugasila se uoči rata, dok je Čapljina djelovala do početka trećeg milenija. Sada je na novom počeku.

Tekst i foto: D. Musa

{gallery}2020/200922dusanrukomet{/gallery}