Salinizacija čapljinske doline nije više stvar pretpostavki, nego činjenica. Pokazuju to mjerenja stalna na bušotinama u Višićima i povremena u Gnjilištima koje je prema tim mjerenjima iako najsjeverniji dio Višićke kasete najugroženije, što navodi na zaključak da je pojava plod više činilaca.

 

 

Na bušotinama u Gnjilištima, elektroprovodivost vode kojom se mjeri razina saliniteta povremeno pokazuje ekstremne razine 3,0 – 3,5(!?) U Višićima je situacija povoljnija, na bušotinama dubine 7 – 8 metara, elektroprovodivost je od 0,8 – 1,3. Za poljoprivrednu proizvodnju prihvatljivo je do 1,0. Dakle, salinizacija čapljinske doline već je postala problem, koji se odražava na poljoprivrednu proizvodnju.

 

 

Među uzrocima koji se spominju uz famozne Gornje Horizonte, na prvom mjestu je pretjerana eksploatacija šljunka u prvim poratnim godinama. Preko noći pjesak iz neretve vađen je na desetak različitih lokacija. Dozvole su se plaćale, ali nije bilo kontrole nije bilo, pa se išlo logikom – uzmi ago koliko ti drago? Ulog skroman, a zbog obnove i gradnje, zarada golema. Taj isti pijesak snjegovi i vode ne godinama, nego milenijima sa sjeverno-hercegovačkih planina drobili, nosili i taložili, u dijelu toka Neretve od Počitelja do Gabele. Obnove nanosa kao u prijeratnim godinama, nije bilo, jer su osamdesetih godina prošlog stoljeća, u srednjem toku Neretve izgrađene hidroelektrane čije su brane zaustavile dotok materijala, pa se korito ukopavalo. Govoreći o problemu kojim se intenzivno bavi u zadnjih pet, šest godina, Marijana Brajkovića, direktora Poljoprivredne zadruge „Matica“  iz Višića s pedesetak kooperanta, proizvođača povrća u plastenicima, kaže:

 

   „Trebalo bi hitno provesti znanstveno istraživanje, čiji će rezultati potvrditi naše teze i u zaključcima pokazati sve ono što mi u praksi vidimo. Došlo je do velike zaslanjenosti tla iz više razloga, što se posebice vidi na proizvodnji paprike.

 

   Mi smo uradili što smo mogli“, nastavlja direktor Brajković, “u suradnji s UNDP i općinom Čapljina, proveli smo projekt mjerenja, izdali brošure, ljudima ukazali na problem i preporučili kako ga kroz natapanje i gnojidbu, mogu ublažiti. Na zaslanjivanje putem gnojiva možemo utjecati, a na zaslanjivanje od Neretve, ne možemo. To je posljedica više činitelja od pretjeranog šljunčarenja, radova na projektu Gornji Horizonti na sjeveroistoku Hercegovine, gradnji hidroelektrana i brana na desnoj obali Neretve, smanjenju oborina u prvom redu snijega…  Zato kažem – da bi zaslanjivanje Višićke kazete trebalo pod hitno znanstveno sagledati, a onda vući poteze.“ 

 

   Pojava salinizacije u delti Neretve, prisutna je duži niz godina, međutim slana voda doskora nije prodirala duboko u unutrašnjost, zadnjih petnaestak godina situacije se ubrzano mijenja.

   „Standardnim mjerenjima koja se vrše, utvrđeno je da ono što je nekada bilo na mostu u Metkoviću, sada imamo na mostu Tresana u Višićima. Morska voda u vidu slanog klina se uvlači kroz Neretvu, sve dublje, mjerenja su pokazala čak kod Počitelja! Na bušotinama u Višićima, konstantno bilježimo blagi porast saliniteta. Slana voda se kapilarnim putovima iz Neretve i kroz brda, probija u zemljište koje će, ako se ovako nastavi, postati nepodesno za poljoprivrednu proizvodnju“, zaključuje Brajković.

 

Najugroženija Gnjilišta gdje je voda slanija pet, šest puta od dopuštenog. Posve neočekivano, tragajući za podacima o salinizaciji, kroz razgovore s proizvođačima, otkrili smo da je najgora situacija na sjeveru Višićke kasete, u naselju Gnjilišta, gdje je voda iz podzemlja toliko slana da se više ne može koristiti u proizvodnji presadnica. Agronom, Marko Matić direktor PZ „Loznica“ u pojašnjenju pojave bio je slikovit:

 

   „Dok nije izgrađen vodovod koncem devedesetih prošlog stoljeća, svi smo koristili vodu iz bušotina, za piće i navodnjavanje. Pošto je voda iz podzemlja bila zaista kvalitetna, posebice ljeti, ljudi su se teško navikavali na gradski vodovod, pa se ona za piće koristila još neko vrijeme. Voda se vukla iz bušotina dubine 8 – 10 metara, a u zadnjih desetak godina borimo se sa salinizacijom. Pitanje je što će biti u narednih deset godina“, naglašava Matić, pa razlaže problem:

   „Dugoročno strahujemo za cijelu proizvodnju. Bavimo se uzgojem sadnog materijala, a već nekoliko godina ne možemo mlade sadnice prskati vodom iz bušotina, slanija je pet, šest puta nego što bi smjela biti. Imamo velikih problema, voda iz gradskog vodovoda je klorisana, pa nije pogodna za sadni materijal. U takvoj situaciji miješamo je s kišnicom da bi proizveli kvalitetan sadni materijal, što opet poskupljuje proizvodnju“.

   Dakle, u Gnjilištima smo otkrili da problem salinizacije čapljinske doline nije više prijetnja već realnost. Inženjer Matić upozorava da nije problem samo u slanoj vodi, puno veća prijetnja je salinizacija zemljišta putem te vode. 

                                                           

 

 Od mještana Gnjilišta doznali smo da je problem slane vode javio ubrzo nakon presušivanja vrela na padinama brda iza naselja. Kažu bilo je pet, šest vrela koja su u sezoni kiša „radila“. Neki presušivanje vrela povezuju s prokopavanjem kanala od jezera Škrka do Krupe, dok drugi sumnjaju na posljedice projekta Gornji horizonti. Od agronoma Damjana Matića saznali smo kako je posve slučajno otkrio salinizaciju:   

 

   „Sijao sam papriku, ne znam kako, ali sam uz put je slučajno palo i nekoliko zrna kupusa. Vremenom su paprike požutjele, a kupus je ostao zdrav i modar. Prva pomisao bila je da sam pogriješio u prihrani, kad mi se to ponovilo, ispričao sam kolegi koji je odmah kazao – morska voda, tako je bilo u Opuzenu’. Zaista, nakon prodora slane vode Neretvom u dijelu Opuzena mogao se uzgajati samo kupus. Poslije toga uzeli smo vodu odnijeli na analizu, utvrđen je salinitet. Tako je to počelo, a sada je postalo problem, sadni materijal se više ne može prskati vodom iz podzemlja“, kaže ovaj agronom s dugogodišnjim radnim iskustvom.

 

   Pošao je raditi 1982. godine na proizvodnji cvijeća u staklenicima u Klepcima. Salinizaciju kaže, nitko nije spominjao do 2002/2003, a onda su počele priče.  Kao i u Višićima i u Gnjilištima ističu da je prvi indikator salinizacije vode – paprika, koja žuti i vene, dok je kupus najotporniji. Uglavnom, salinizacija vode, a time i tla u čapljinskom djelu doline Neretve, postala je ozbiljni problem. Da se trenutačni bh. povrtnjak s daleko najrazvijenijom plasteničkom proizvodnom, ne bi pretvorio u čileansku Atacamu, slanu pustinju, morale bi se žurno poduzimati mjere.

 

 

  Od Marijana Brajkovića direktora PZ „Matica“iz Višića saznali smo da je mjerenjem ekektroprovodivosti vode u bušotinama na dubini 7 – 8 metara, u tom naselju, utvrđen salinitet od 0,8 do 1,3. Za poljoprivrednu proizvodnju prihvatljivo je do 1,0. U Gnjilištima na mjerenjima koje je vršila PZ „Loznica“ u pojedinim razdobljima, utvrđeno je alarmantnih 3,0 – 3,5, što znači da je doza soli tri puta veća od one koju biljke mogu apsorbirati!? (dmu) 

{gallery}2017/galerija/slano_tlo{/gallery}