Za one koji vole nestvarne pejzaže, preporuka je putovanje iz Hercegovine preko graničnog prilaza Orahov Do – Slano, u Hrvatsku ili obrnuto. Uz okoliš zanimljiva je i sama cesta, uska krivudava, treba opreza i dobre volje da se savlada tih petnaestak kilometara. Nije to običan put, nego pupčana veza Jadrana i Hercegovine, odnosno Bosne. Upravo tako djeluje dionica od Slanog do Zavale. Za razliku od izlaza BiH na more preko Neuma, ovaj slanski, djeluje prirodnije, uspon je kratak svega kilometar, dva, dok Neum stiješnjen uz rub zaljeva, djeluje odsječeno. Ovdje te disproporcije nema, desetak kilometara od granice do Zavale stvara dojam da se Mediteran i Popovo prelijevaju.

   Ta začudna kraška ljepota bez ljudi, jedno seoce i nešto starije čeljadi, a drugo bez stalnih žitelja, ali s obnovljenim kućama. Od raskrižja na dionici francuske ceste, pravljene za francuskog generala Marmonta, u Majkovima, do graničnog prijelaza tri su kilometra, na kojima stajališta pružaju priliku za pogled na prekrasan slanski zaljev. Svjetlo plava boja stvara dojam da je na dohvat ruke. Vizure Jadrana se gube pred samim prijelazom, solidno uređenim, a onda posve novi svijet, nema jahti u marini, brzih čamaca koji sjeku morske brazde remeteći tišinu, pred putnikom i iznad njega kraška pustoš – kamen, crnika, zelenika i drača, crnograb i jasen… Ni ne treba sumnjati da se tom prodolinom putovalo „od kada je Boga i ljudi“ jer gore preko brda, nije se moglo. Od davnih dana tim se putem nosila, pa na mazgama i konjima progonila, sol za unutrašnjost. Tu dvojbi nema.

   Nakon šest kilometara vožnje tijekom koje smo propustili jedno auto, dva se mogu mimoići tek na proširenjima, a na sreću nismo sreli nijedno, u strani se ukaza Orahov Do, poznat po Ruđeru Boškoviću. U tom se selu rodio Nikola Bošković, otac poznatog matematičara, astronoma, geodeta, isusovca… Na to upućuje naziv središnje ulice u naselju. Za razliku od prolaska prije desetak godina, Orahov Do djeluje življe, zahvaljujući prije svega započetom uređivanju zidova oko njiva, a posebice zbog prostranog radilišta. Nismo imali koga pitati što se u toj pustoši gradi, u Zavali čusmo ni manje ni više nego motelI Držimo da je financijer hrabar ili dobro obaviješten čovjek.

   Koji kilometar dalje su Češljari o kojima smo izvještavali prije tri, četiri godine, s razlogom riječ je o selu koje njegovi nekadašnji žitelji uređuju u izvornom duhu. Nitko se kažu, još nije vratio, ali s obzirom na uloženo netko hoće. Nakon desetak kilometara pažljive vožnje, tu brzanja nema, saldo je dva automobila koja smo zbog razgledanja propustili i dva koja smo sreli, pred nama je bljesnulo Popovo, jednim dijelom obrađeno, drugim zapušteno. Svejedno, nakon što smo „izdušili“ kroz krašku prodolinu samo se pojačao osjećaj pupčane vrpce između Popova i Slanog. Jasno prve znake buđenja tog zamrlog prostora, pripisujemo upravo graničnom prijelazu za pogranični promet, Slano – Orahov Do, koji se u toplijem dijeli godine prekategorizira u granični prijelaz za međunarodni promet putnika.

Tekst i foto: D. Musa

{gallery}2018/180925_orahov_do{/gallery}