Za domicilno stanovništvo popovskih sela, kameni bocali na otvorima čatrnja posve su uobičajeni, jer nisu rijetkost, međutim za namjernike i slučajne prolaznike prava su remek djela u kamenu. Kad ih čovjek razgleda neizostavnim se nameće pitanje – koliko je vremena i truda trebalo da bi se isklesali!? Ima ih različitih, jedni zatvaraju samo otvor čatrnje, drugi prelaze otvor, a treći kao bocal kojeg smo snimili u Plitkom Dolu (Bjeljavama) su visoko oko 120 centimetara!
Za isklesati takav bocal u kamenu nisu trebali samo umijeće, upornost i strpljenje, nego i duge zime. Jer to je posao koji je trajao mjesecima i to bar dvije, tri zime, kada jenjaju poljoprivredni radovi. Radilo se samo špicom (željezni klin zašiljenog vrha) i macom (vrsta kamenog čekića s obostrano ravnom površinom). Zbog delikatnosti posla nije se tu smjelo udarati većim čekićima, maljevima, već su u obzir dolazili samo mala špica i mala maca. Može se samo pretpostaviti koliko je puta majstor alat – špice, morao nositi kovačima na kaljenje kako bi mogao nastaviti taj pipav posao. Kad smo u selima u Popovu – Plitki Do (Bjeljeve), Gajic i Paraunići, otkrili te kamene unikate ostali smo ushićeni spoznajom o maru i umjeću popovskih majstora o kojima je monarh Joanikije Pamučina pisao:
„U cijeloj Turskoj Popovci su najbolji kamenoresci i graditelji: oni podižu gradove, manastite, crkve i klešu najdivnije nadgrobne spomenike; zato su im i vlastite kuće bolje nego u drugim krajevima; one su podignute od dva ili tri sprata i lijepo složene od svijetlog kamena. Gumna su im izgrađena isto tako lijepo, i u samom ovom poslu zaslužuju pohvalu.“ (Jaonikije Pamučina „Život Ali-paše RIzvanbegovića Stočanina“ – Ljetopisi, Veselin Masleša, Sarajevo 1976. g. str 82.) Uz tvrdnju monaha Jaonikija da su Popovci bili najbolji majstori u golemom Osmanskom Carstvu, valja reći da ima indicija da su bili angažirani kako na gradnji Starog mosta u Mostaru, tako i Mustaj begovog – Starog, mosta u Klepcima kod Čapljine). U svakom slučaju bocali, popovske kuće i guvna oko njih ugodni su oku za vidjeti.
Inače, sama riječ bocal (otvor na čatrnji, bunaru) je francuskog – bocal, talijanskog – boccale ili grčkog podrijetla – bokalion, a označava posudu s uskim grlićem. U svakom slučaju popovski i inače hercegovački bocali su pogoleme posude. Isto tako zanimljiv je i navod da je riječ čatrnja mađarskog podrijetla – csatorna: jama za skupljanje kišnice s krova ili posebne nakapne površine.
{gallery}2021/5/bocali{/gallery}
Tekst i foto: D. Musa
