Veljača i ožujak poslovično su teško razdoblje za proizvođače, pa i za trgovce na čapljinskoj veletržnici u Tasovčićima. Proizvođačima je problem, što nema kupaca, a trgovcima što nema dovoljno robe, da bi većim kamionima došli tovariti. To prazno razdoblje počinje nestankom mandarinama i traje do katoličkog, odnosno pravoslavnog Uskrsa, to jest početka turističke i sezone ranih krumpira. U tom razdoblju domaćim pijacama vladaju uvozna roba i sitni trgovci, koji kupuju na malo po nekoliko gajbi ili desetaka kilograma. Igrom slučaja, a ne poljoprivrednih planova koji uzgred budu rečeno u BiH ne postoje, zahvaljujući višim silama, to jest povoljnim klimatskim uvjetima, krumpir i kupus su prošle godine dobro rodili, pa još vlada domaća ponuda. Istina cijene su mizerne kupus od 0,25 – 0,35 KM, a krumpiri 0,50 do 0,60 KM, tako da nije sigurno da neki od proizvođača nakon takvih cijena neće odustati od proizvodnje.
Pri takvom stanju – skromna ponuda u smislu količina zeleni – špinata, blitve, raštike, brokula, prokulica i drugih kupusnjača, osim kupusa u glavicama, pravo su vrijeme za manje trgovce koji mogu birkati i cijene obarati. S druge strane ako robe nema, proizvođači im se „osvećuju“ dizanjem cijena u nebo i slično. Između proizvođača i prorijeđenih kupaca vodi se svojevrsni pijačni rat, jer kupci su svjesni da špinat, blitva, salata…, ne mogu dugo stati pa licitiraju, izgleda najbolje prođu oni koji najprije spuste cijenu.
Gužve ovih dana na veletržnici u Tasovčićima nema, a o stanju ponude i tražnje svjedoči opaska starine Mate iz Lisica kod Ljubuškog, koji na upit o prometu veli – k’o da sam Kinez, nitko ništa ne pita“, veli Mate, jasno aludirajući na situaciju s korona virusom.
Uglavnom, ostade Mate čekajući sa svojom ponudom – kukuruzno brašno za puru upakirano u vrećice od po 1 kg i šareni grah. Od koristi mu nije što je veli, grah „staro domaće sjeme, fin, čist…“ Dakle, sjeme nije modificirano, ali avaj. Ostavljamo Matu i prilazimo čovjeku koji prodaje špinat, na oko lijep, puna lista, vidi se da nije kako narod kaže „gonjen umitnjakom“, a njegov vlasnik koji se predstavi kao Suad Žujo iz Prenja kod Stoca, ne spominje Kineze, ali napominje da je dug put od sjetve do pijace, a onda čekaj:
„Moje prve pripreme su pripreme zemljišta, to je gnojidba stajnjakom, spanak ne trpi umjetna gnojiva, onda mu listovi požute. Veliki su to troškovi, a sada kada se reže nije lako zbog vlage, mokrine. Nije lako rezanje, pa čišćenje i pranje, to utiče na zdravljem, a na zdravlje ne gledamo, svak se bori za svoje dijete i za opstanak. Kad režeš slegnut si povazdan, rebra uđu u stomak, naduvaš se, želudac ne radi, težak je to posao zbog toga što vazdan ćuriš na glavi. Čitav dan treba troje čeljedi raditi, da namire deset, dvanaest paketa. U paketu je jedanaest, dvanaest kilograma. Za sto dvadeset kila troje čeljadi treba čitav dan raditi ili ono padalo ili bilo hladno ili puhao, ti to sve trebaš izdržati da bi ovdje došao. Takva roba ne može, ne može proći, jer eto pojavljuje se uvoz, a nas trgovci prepadaju vele – počelo gore u Visokom. Ako ovdje nema više od deset, dvadeset posto ljudi, u Dubravama, što proizvode spanak na vanjsku, oklen bolan u Visokom? Odakle u Visokom, kad ni ovdje temperature to nisu dozvoljavale“, pita se Suad ljut na trgovce koji ga ucjenjuju:
„Jutros je to bilo – kažu počeo u Visokom, ima i neki uvoz, kao da ima gore neki uvoz, ovdje ga evo nema. To je samo da obore cijenu i evo blokiran sam, tu sam, a trebao bi novi parati “ rezigniran je Suad, koji na upit koja je cijena
„On je iš’o 1,8 KM, sad je cijena da ne propadne ni meni ni njemu gore, kada ga preuzme, trebali bi se nekako dogovoriti, da se to uzme na vrijeme, ali evo nemaš s kime?
-I po 1,5 KM bilo bi dobro?
-Dašta, a nemaš kome sada ni po marku i pol!
I to je to, slika stanja ujedno i odgovor na pitanje – zašto mladi bježe od poljoprivrede. Nema plana, nema organizacije, cijela oblast je na vjetrometini, povija se pod naletima vremenskih prilika i uvoznih lobija.
D. Musa
{gallery}2020/suadzujo{/gallery}
