Već na prilazu strmom uličicom, sokakom što bi rekli Počiteljci, odnosno kalom Dalmatinci, osjeća se živost i šušur. Nije to svaki dan „Na kamenu, u Počitelju“ kako je pisao nobelovac Ivo Andrić, to je za „Trešnjevu“, ostalim danima tim se smjerom kreću rijeke stranih turista, domaćeg „čeljadeta“ ni za lijeka osim onih nekoliko prodavača sitniša koji pokušavaju zaraditi koji euro. Ne znamo ni zašto su Počiteljci skratili naziv stavljajući ono „nedjelja“ u zagradu? Je li zato što manifestacija ove godine, potraja tri debela dana, ili da se razlikuju od Bjelopoljaca koji su nešto prije imali svoje „Dane trešnje“. Nekom prilikom čusmo da i u Starom Majdanu, Krajišnici imaju svoju „Hašlamsku (trešnjevu) nedjelju“, na kraju zaključismo da je to ipak zbog trodnevnog programa?

    Iz tih premišljanja trže nas metež oko kamene sofre na kojoj se nude birani specijaliteti, a sve džaba. Koriste priliku naši, a ni stranci se bome ne krzmaju. Biva i njima ugodno, kad je mukte. Po reakcijama vidimo da im se sviđa. Dvije dame bogme lijepo sjedoše na kamen, u Počitelju, da prezalogaje. Ostali jedu onako s nogu, uz put hvaleći mirođije, a Počiteljkama drago, tope se od zadovoljstva nutkajući goste sve slasnijim zalogajima. Jedna Japanka nakon što se pošteno okrijepila, ustuknu pred baklavom. Veli za nju preslatko. Za razliku od istančanig ukusa Japanke tamaneći baklave predani obožavatelj mrmlja sebi u bradu – ne znaš ti što valja“. Odmah da kažemo mi trešnjama nismo odlili, kušamo i slušamo Jadranu Dizdar predsjednicu mjesnog Turističkog društva:

    „Nastojali smo nastaviti prošle godine započetu tradiciju prezentacije starih jela. Izložba Šemse Gavrankapetanović nam se dobro uklopila. Pripremili smo različita jela, koja se danas puno ne prave, a većinom su bez mesa, kako se to nekada konzumiralo, jer meso je bilo rijetkost. Tu je sarma u lozovom listu, tipičan hercegovački proizvod, zatim červiš koji je sličan ćeškeku koji je poznatiji. Červiš se radi bez žita, ali isto s pilećim mesom. Zatim tirit, to su mrvice od brašna koje se zaliju maslacem, jako je fino, pa jedan specifičan kolač smokvara, koja je nekada uz baklavu i hurmašice, bila osnovni kolač, a pravi se od smokava“, nabrajala je gospođa Dizdar, dok smo mi kretali dalje prema Međunarodnoj likovnoj koloniji.

    U Koloniji u suradnji s Udruženjem likovnih umjetnika BiH, Počiteljci su organizirali izložbu Šemse Gavrankapetanović „Majkina pisma – bosančica“, a o čemu se radi, otkrila je sama autorica:

    „Izložba je inspirirana jednim dokumentom kojeg sam pronašla u zaostavštini, koja se čuva u mojoj familiji. Nena (baka) moga oca je 1902. godine pisala žalbu caru Franji Josipu, smatrajući da ju je tadašnja vlast zakinula, jer joj je uzela veliki dio zemlje.“

    Pismo je pisano na bosančici, a izložbu Šemsinih instalacija predstavio je Valerijan Žujo, koji se potrudio pismo rastumačiti. E, sad što je car baki Begi, kako se zvala ta Počiteljka, odgovorio ne reče nitko, ali pismo je tu. Što se same manifestacije tiče Darel Kapetanović, jedan od članova organizacijskog odbora ističe:

    „Jedna neformalna skupina iz Počitelja, došla je na ideju da uveže sve ono što bi po nama, trebalo biti organizirano za Trešnjevu nedjelju. Iskordinirali smo događaje, osmislili program. Mislimo da smo na pravom putu, a za par godina nadam se da će biti uspješnije.“

    Dragan Bradvica voditelj ureda Turističke zajednice Hercegovačko-neretvanske županije za Čapljinu i Stolac, inače generalnog pokrovitelja manifestacije, reče:

   „Turistička zajednica svake je godine pokrovitelj nekog od sadržaja u Počitelju. Ove godine smo se odlučili za Trešnjevu nedjelju. Ovo je prva godina da se krenulo na tri dana, da se proširila aktivnost. Osobno mislim da su tri dana sasvim dovoljno za jednu ovakvu manifestaciju. Ambijent, spontan nastup organizatora, raznolik program, jamstvo su uspjeha manifestacije“, naglašava Bradvica.

   Manifestaciju „Trešnjeva“ realizirao je Organizacijski odbor sastavljen od mještana Počitelja u suradnji s Udruženjem likovnih umjetnika BiH. Umjesto zaključka, za ovogodišnju manifestaciju moglo bi se reći – sadržajno bogata i raznovrsna, uklopljena između tradicije – ambijent, jela, bosančica, i modernosti – svjetlosne instalacije. Na odlasku htjeli smo probati sogan dolmu, ali na žalost nije bilo. Autohtona jela su u dahu pometena, što daje za pravo cinicima, da ona nisu izmodila, nego ih je teško praviti.

Tekst i foto: D. Musa