Uz estradu teško pogođeni pandemijom korona virusa su manje-više svi vidovi umjetnosti. Vidi se to primjerice na slikarstvu manje se izlaže, zbog krize i neizvjesnosti slike se manje traže, a manje događaja podrazumijeva i manje posla za one koji se bave scenografijom i slično. Uglavnom u tom vrzinom kolu našao se i Vlatko Bošković, konceptualni umjetnik i scenarist iz Čapljine, koji je za probleme koje je pandemija korona virusa donijela našao izlaz:

   „Stjecanje okolnosti i lutanja po Splitu, Makarskoj, Čapljini, Mostaru…, otvaranja galerija, vidite kakva su došla vremena, otkrio sam malu kućicu gdje su mi se rodili i djed, i pradjed, tu sam se skrasio. Čovjek se umori od tih silnih lutanja, a u vrijeme korone, svi smo ostali u nekim svojim mjestima. Nisu to vremena od izložbi, modnih revija i svega što sam radio do sada. Kućica je bila u ratu urušena, ja sam je malo obnovio, povukao se u ovu moju etno kućicu. Kad mi je nešto teško ili drago ili dobijem neku inspiraciju, bježim u ovu moju čaroliju i radim to što radim“, kaže Vlatko te na opasku da bi folk pjevači za njegovu „čaroliju“ kazali – mala soba tri sa tri, nastavlja:

   „Sva ta mala ateljea su simpatična. Bio sam po Istri, Podravini, Dalmaciji, većinom umjetnici rade u sličnim prostorima. Mene ne inspiriraju modernistički prostori u staklu gdje ljudi hodaju i te stvari. To su neke naše male tišine, naše male čarolije gdje dobijemo inspiraciju i stvaramo to što stvaramo. Trenutno je ovdje mali dio slika ima nešto apstrakcije, nešto realizma, dođu ljudi kad traže neki poklon, ljudi ipak uviđaju da je slika jedan lijep poklon koji traje“.

   -Ponuda je raznovrsna, imate radove od sakralnih motiva, pa do pejzaža, ali ipak su dame glavne?

   -Jesu. Vidite ovdje jedan ciklus“, pokazuje umjetnik, pa pojašnjava „to je bila jedna izložba prije korone u prekrasnoj galeriji „Gojak“ u Makarskoj, dole sam živio i radio sedam godina. Bili smo organizirani u Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, ove prekrasne balerine to je bio jedan ciklus koji nas je inspirirao u tom periodu“, kaže osebujni Vlatko, te pokazujući ostala djela razlaže:

   „Ovo je jedan sakralni ciklus dok sam radio i živio u Međugorju, tamo sam izlagao i nešto prodavao. Ovo je jedan akt koji mi je posebno drag. To se dugo radi. Čak me malo bilo strah slikati aktove, naši ljudi većinom traže – imate li konje, šipke, suncokrete, Mostar… Ja nisam akademski umjetnik, ali imam školu primijenjenih umjetnosti i jedno veliko iskustvo pa se uklapan u različite trendove“, kaže Bošković koji inspiraciju za tmurnih i kišnih dana nalazi u svom ateljeu slikajući različita djela.

   Na kraju nam otkriva uz slikarstvo i jednu novu preokupaciju – cvjećarstvo. Dok priča o cvijeću stječe se dojam da mu je umjetnost u ovom trenutku sporedna djelatnost, jer je u za umjetnost nezahvalnim vremenima, novi sadržaj i izvor prihoda našao u cvjećarstvu. Bio je inicijator okupljanja čapljinskih cvjećara poslije uspješne sezone čija je kulminacija bila namjensko cvijeće za blagdane Svih svetih i Dušni dan. U svakom slučaju, zanimljiva priča o konceptualnom umjetniku i scenaristi koji je što iz ljubavi, što iz objektivnih okolnosti djelatnost proširio i na cvjećarstvo.

Tekst i foto: D. Musa

{gallery}2021/11/umjetnik{/gallery}