Da život piše romane uvjerio nas je i susret s Markom Ankovićem, nekadašnjim nogometašem GOŠK-a, bratom zlatnog olimpijca Andrije Ankovića, koji je prvi put u životu uživo pratio nogometni turnir u Gabeli nazvan po imenu njegovog brata. Marko živi u Njemačkoj već 49 godina, ali neke stvari su neprolazne, pa tako sjećajući se brata Andrije, Marko kaže:
„Umro je prije 38 godina, a kao da smo jučer skupa igrali. Tako se osjećam. Igrali smo skupa dvije godine, u trećoj njemačkoj ligi za Landstuhl. Po završetku karijere u Kaiserslauternu došao je kao igrač i trener u Landstuhl. U GOŠK-u nismo igrali skupa, on je od mene puno stariji, pa je otišao prije nego sam ja počeo“, ističe Marko prisjećajući se brata i svoje nogometne karijere.
„Za GOŠK sam igrao pet, šest godina prije odlaska u Njemačku. Igrali smo u hercegovačkoj zoni. Kažu da sam dobro igrao, davao golove, ali ja se malo što od toga sjećam“, kaže Marko, pa uzdahnuvši nastavi:
„Da nam je bilo ovakvo igralište, reče pokazujući na GOŠK-ov teren. Mi smo igrali na Eraru, tako sve zvalo igralište. Na desnoj strani je bila sama pržina. Imali smo dobru momčad, ali šteta što nismo imali uvjeta. U to vrijeme dobar teren je imao Konjica, pa i u Jablanici. Dosta bobar teren imao je i nevesinjski Velež, te trebinjski Leotar. U Gabeli, selo ko selo. Sada gledam i dičim se ljudima koji su ovo stvorili. Kad ovo vidim, ja sam sretan, presretan čovjek. Prvi put sam na turniru, život me odveo na drugu stranu, ali što sam stariji sve me više vuče nazad“, primjećuje zamišljeni Marko, a zatim na upit sjeća li se zadnje utakmice u dresu GOŠK-a nastavlja:
„Igrali smo protiv Igmana iz Konjica 1969. godine, mislim da smo pobijedili 2:1 i da sam dao prvi gol. Znam da me čuvao onaj Kapidžić koji je igrao i za Željezničara. Bio je bezobrazan, pljuvao je i štipao. Puno godina poslije odem kod prijatelja u Konjic, naiđem na Kapidžića, sjećao se svega, ispričavao mi se… S utakmice sam otišao kući, okupao se i na vlak, pravac Njemačka. Smjestio sam se u Landstuhlu, gradiću s 12 – 15.000, stanovnika, desetak kilometara od Kaiserslauterna, tu i danas živim. Rijetko dolazim u Hercegovinu. Puno je vremena prošlo, ali ljudima koji su ovo podigli istinski se divim“, naglašava marko misleći na zdanje stadiona „Perica Pavlović“
Marko Anković, ruši i stereotipija o nekadašnjom njemačkoj trećoj ligi, u kojoj kao i u GOŠJ-u nije bilo naknada za igranje.
„Bili smo pravi amateri. Poslije utakmice imali smo pojest i popit i ništa više. Danas se koliko čujem u trećoj ligi nešto i daje. U moje vrijeme igralo se iz zadovoljstva, samo moram reći ja sam u tom pogledu mnogo zaostajao za bratom. Kažu da sam možda, za GOŠK ukupno dao i stotinjak golova, u to vrijeme nije se vodila nikakva evidencija, kao i Andrija igrao sam centarfora, ali nisam imao volje i želje kao moj brat. On je živo za nogomet. Dobro je krenuo i kao trener, za dvije godine napredovali smo za dva ranga, a onda je 1980. otišao…“
