Urbanizacijom čapljinskog prigradskog naselja Tasovčića, suzio se prostor njihovog „djelovanja“. Sve teže se s ovcama probiti do hladne Neretve, a ni magistralu M – 17 nije lako preći.
Sa sjeverne strane od Počitelja, je trasa autoceste tako da su sa svojim stadom stjerani na padine prema prometnici M – 6, Čapljina – Stolac. Za jednog koliko smo primijetili od sve rjeđih izleta preko magistrale, sreli smo ih u rijetkom slobodnom okrajku Tasovačkog polja. Kimeta Boškailo posljednja čapljinska sezonska pastirica i nećak joj Damir. Na upit gone li se ovce još na planine, poslovično nasmijana Kimeta veli:
-Gonimo, dašta radimo.
-Pješice?
-Pješke, dašta, preko Veleži. Jedno i kukavno je to, nikako. Daleko Bog ti jadan, po tri dana, treba ići.
-Kako je uz ovce noćivati?
-Šta ćeš, kad treba noćiti. Ima gore i ovijeh ljudi po selima, prime nas u kuće, zatvorimo ovce, pa tu noćimo. Ali je tri dana golemo ići, golemo ići tri dana! Ima bolesnih ovaca, hramlju, dalečina, ima ih u putu se janje, šta ćeš ti tome. Svašta ima, samo nismo na dobro da ja tebi kažem. Nismo!
-Kako je to preko Veleža?
-Kako, bolan jadno i kukavno, to će ti najbolje Damir reći. On mene vrati da se ja okolo snađem, a on nađe nekoga za pomoć, pa preko planine. Kad dođe po tri dana ne može na noge. Nije to lako.
-Ima li još čobana?
-Ima poneko. Ima onaj jedan Kemo Brkanov, on ima pet šest stotina ovaca. Naša planina je na Hanskom polju, iznad Mostara, u Veleži. Iznajmljujemo kuću od jednog čovjeka gore i tu budemo, u desetom mjesecu se vraćamo. Ne možeš dalje izdržati, to je led i svaki jad.
-Kako je s vukovima u planini?
-U, ima vukova, gore. Najgore su zmije. Zmija kad ujede ne ostaje. Ne ostaje, da joj je svetac na glavi. Ne ostaje, oni „šargani“. Trava je to do koljena, a tuda ovce idu, moraš ići u čizmama i čorapima do koljena. More te ujest k’o od šale. Ima ih gore, brate ima ih gore. Ima i’ ne pitaj. A ima i vukova, kako nema. Ja sam jednom čuvala kad on niz jednu stranu strča, kako strča jami janje. Zgrabio i prenese ga preko puta, a jedan ker je mali u mene bio, nije krupan, štenac. On za njim i ote mu ga, ode vuk pješke. Ote mu ga, ja nisam mogla doći sebi. Jedno vrijeme hranili ga na cucu i ostade“, kaže Kimeta, te naglašava važnost pasa:
„Noću čuješ vukovi viju, već je Bog dao u Dade dobri kerovi. Kerovi dobri ne daju primaknut vuku. Nisu dali, kakvi. Ima on strašno dobre kerove. Ima jednog kera svezan mu je vazda i gore je svezan, ujest će. Ali čuješ, kad je odriješen, slobodno nek’ ide cijela vojska ne smije primaknuti kući. Niti smije iko! Što je to dobar ker, valja para.
Uz sve manje slobodnih livada, kažu i bez poticaja ovi stočari rade svoj posao. Međutim, pojavio se još jedan „golem problem“, opasniji i od vukova i od zmija – COVID – 19. Na upit kako je išla prodaja janjaca Kimeta, veli:
„Da ti kažem nikako. Nismo lani, skoro ništa prodali. Ništa, skoro, ništa. Slabo. Ova bolest zavladala, šta je ovo, dokle će ovo, ne znam ja? Lani smo slabo prošli, slabo, slabo…Tamo do nas, restoran za svadbe, nije čovjek ni otvarao. Ni otvorio nije, nemaš kome prodati…“
Tako priča posljednja čapljinska sezonska pastirica, kojoj pandemija korona virusa ispade veći problem i od pješačenja i od vukova i od zmija!
Tekst i foto: D. Musa
{gallery}2021/3/320kimetaovce{/gallery}
