U tranzicijskom preispitivanju Hercegovci su uz ostalo, otkrili i izvorna narodna glazbala. Trend je sličio na otkopavanje zaboravljene zlatne žile. Dok se životni vijek zadnjih velikih majstora za izradu tih glazbala, bližio kraju, stasavali su novi. Među najpoznatijima svakako je Zlatko Glavninić iz Babinog Dola kod Neuma, koji o početcima kaže:
„Sa svojih, negdje, deset i pol, jedanaest godina napravio sam prvi instrument, to je bila lijerica, veličine nekih dvadeset, trideset centimetara, koliko je dozvoljavao volumen drveta kojeg sam imao na raspolaganju. To je otkriće bilo za mene, otkriće svijeta, kao Columbo kad je otkrio Ameriku, to je za mene bilo to! Od tada je krenulo, očito se za do treba roditi. Sve to traje do dan danas, nadam se da ću sa tim i umrijeti“, kaže Zlatko, pa na upit što ga je ponukalo za prvi majstorski pothvat, razlaže:
„Zvuk lijerice. Bila je u mom susjedstvu svadba, svirao je jedan čovjek tu iz susjedstva preko granice u R. Hrvatskoj, iz Imotice. Taj zvuk je mene opio, očarao me kao dijete, to je bilo nešto posebno, nekakav poseban osjećaj u čovjeku kada nešto poželi. Ja sam želio to imati, želio sam lijericu. Tada je to bilo teško, nisam imao alata, nisam imao ništa, tko će to napraviti? Ja sam onako skrivećki, kao dječarac pomalo ispitivao od čega se radi, kako se radi, koje elemente treba zadovoljiti da se dobije lijerica, napravio sam je onako dosta grubo, ali je svirala. Na tu lijericu sam naučio svirati, rodilo se i to je bilo to.
Zlatko je bio što se kaže – sam svoj majstor.
„Nisam nikad nikoga vidio kako to radi, nisam imao priliku. Mada je brat moje bake koji je živio tridesetak kilometara dalje, nekada, tako su mi bar prenosili poslije kad su vidjeli što ja radim, govorili – djed ti je bio majstor u drvetu, radio je posuđe, kašike, ovo za pokućstvo…, međutim nitko nije radio glazbala. Krenuo sam, što se kaže, sam po sebi.“
Najprije je to bila, dakle, lijerica, a zatim?
„Krenulo je s lijericom, poslije sam radio gusle, pa onda dvojnice ili dvogrle, zatim diple. Poslije je bilo tu i pravljenja slavonskih instrumenata kao što su tamburice. Ja to napravim, međutim treba poznavati sve te ja kaže ‘cake’ kod instrumenata, toga sam se riješio, to ne želim više raditi, iziskuje dosta vremena i živaca, ostao sam na tradicionalnim instrumentima iz moga kraja“, naglašava Zlatko, pa na upit – što treba da bi se izradio jedan instrument, objašnjava:
„Treba imati kvalitetan, suh materijal, treba poznavati određene parametre, jednostavno s vremenom se stekne iskustvo, nisam ni ja znao sve što treba u startu, naravno učim se i dan danas, umrijet ću neću sve znati, kao i sve drugo. Poznam sve gabarite koje treba zadovoljiti da bi dobili kvalitetan zvuk, a ono što je bazično – treba imati kvalitetan materijal.
Naši ljudi su prije instrumente radili od materijala koji im je bio dostupan, to su bili divlja kruška, pa trešnja, orah…, u zadnje vrijeme ljudi su spoznavali razne druge materijale, a najzahvalniji je javor, od kojega danas radim, ali radim i od ovih da kažem domaćih materijala, ovisi što čovjek ima na dohvat ruke. Najbolje je od javora, ali opet od određene vrste, koja raste u određenom području, da nije negdje u nekom gluhom prostoru, gdje je puno vlage. Važno je da raste na nekom prozračnom mjestu, gdje bije bura. To je najbolji materijal, i za gusle, i za diple, i za lijerica, javor je najzahvalniji, međutim postoje i drugi materijali koji zadovoljavaju sve i imaju svoju vrijednost, kao što je naš domaći autohtoni smrijek, samo što je njega posebno teško naći zdrava zato što je slatko drvo, pa ga crv nagriza. Kad se nađe komad jednog takvog drveta ja sam presretan, jer onda imam fenomenalan zvuk, samo što je to dosta prava rijetkost.“
U nedostatku kvalitetnog smrekovog drveta Zlatko Glavinić, materijal za izradu narodnih glazbala nabavlja preko prijatelja u Konjicu. Zanimljivo najkvalitetnija sirovina raste na padinama krševitog Prenja, a instrumenti su još traženi:
„Traže ljudi još uvijek. Jedno vrijeme je bila prava euforija, ali tržište se zasitilo. Živio sam i živim od toga. Sada da kažem koliko sam ih napravio, to je na tisuće. Materijalno se nisam obogatio, ali sam duhovno profitirao. Kad napraviš jedan instrument, pa zasviraš na njemu, tvoj je cijeli svijet. Mukotrpan je to posao, lijericu nekad mogu uraditi i za dva tri dana, ali izrada gusala s posebnim motivima, za potrajati i mjesec dana.“
Dakle, takav je svijet Zlatka Glavinića koji je uz ostalo svirao u etnogrupi „Legen“…
D. Musa