Federacija BiH proizvodi samo 5 do 10 posto sjemenske pšenice za svoje potrebe, samo je jedan proizvođač sjemenskog krumpira u Glamoču, a Čapljina svjetla iznimka
Tvrtke poput američkog prehrambenog giganta „Monsanta“ svakako će biti zadovoljne kada čuju da postoje države koje o svom sjemenskom i sadnom materijalu ne vode računa. Jest da je BiH za najvećeg svjetskog proizvođača sjemena, pesticida i genetski modificiranih usjeva, mala, ali što bi narod kazao – u maloj boci se otrov drži. Dobro da takvih ima, zaključit će moćni i bogati, nakon onoga što smo čuli od mr. Zaima Elezovića, tajnika Udruženja sjemenara i rasadničara Federacije BiH, a evo i zašto:
„Moram da kažem da se domaća proizvodnja uopće ne vrednuje od organa vlasti, ona je simbolična. Mi imamo sada nekih pet do deset posto sjemena pšenice za potrebe Federacije, a ostalo sve se uvozi. Što se tiče sadnog materijala tu je situacija još gora, ugašeno je deset rasadnika. Naročito je veliki problem u proizvodnji sjemena krumpira. Mi smo imali nekih petnaest proizvođača, sad imamo samo jednoga, u Glamoču. To je jedna minimalna proizvodnja, znači sve se svelo na uvoz, jer se domaća proizvodnja opće ne stimulira. Mi smo tražili da se napravi jedan ambijent koji bi pomogao da se razvije domaća proizvodnja sjemena i sadnog materijala, makar za 70 posto naših potreba, ovako sve se uvozi, ne znamo kakva je to kvaliteta uvezenog, vjerojatno je lošija od našeg. Mi imamo, ipak, resurse ljudske i materijalne za domaću proizvodnju.
Nerado spominjem, ali moram reći da je prethodna federalna vlada praktično dovela u pitanje proizvodnju sjemena i sadnog materijala, ova nije ništa učinila da se stanje popravi. Ja mislim da ova godina, kao jedna izrazito sušna, pa onda i druge elementarne nepogode, mraz i snijeg u proljeće… Vrlo je teška struka bi trebala reći što je to što se treba činiti, u smislu promjene sortimenta, vrsta bilja, u smislu navodnjavanja i svega onoga što bi doprinijelo da domaći proizvođači žive od poljoprivrede, pa čak da možemo i izvoziti.
Mi imamo pozitivnih primjera, ali to su pojedinačni primjeri, recimo ovdje u Čapljini „Rasadnik Čuljak“ koji proizvodi mediteranske vrste sadnica bilja, međutim on do sada nije ostvario ni jedan fenig poticaja za tu proizvodnju iako je uredno prijavljen u Ministarstvu poljoprivrede, kao vrstan rasadničar!? Zatim imamo u Gabeli jedan vrlo moderan rasadnik presadnica, „Adria histhil“, takav ni u Europi ne postoji! Takvi pojedinačni promjeri upućuju da mi možemo, ali čini mi se da nadležni nemaju sluha da se stanje promjeni.“
-Prema vašim zapažanjima, Čapljinci se još mogu i pohvaliti, jer uz dva spomenuta ima još nekoliko uspješnih rasadničara – tvrtke „Agroherc“ iz Čapljine i „Dominant“ iz Gabela Polja, pa rasadnik Poljoprivredne zadruge „Sunce“ u Nerezima. Izgleda da su Čapljinci ostali usamljeni?
„Mislim da je Čapljina jedan jedinstven primjer kad je u pitanju proizvodnja presadnica. Međutim, nema vremena za čekanje, sada treba tražiti rješenje kako prevazići stanje. Ova godina je stvarno katastrofalna, od suše, mraza itd., kako bi se pomoglo u oživljavanju tih firmi, kako bi mogli uložiti ove jeseni, veća materijalna sredstva za proizvodnju, te da se jednom poticajnom politikom i fondovima Europske zajednice, pomogne u podizanju plantažnih zasada, kako bi rasadničari mogli prodati svoje sadnice.
-U kojoj mjeri se negativno odlazilo ukidanje poticaja za kapitalna ulaganja od strane Federalnog ministarstva poljoprivrede prije šest, sedam godina, je li to bilo rezanje glave na kojoj se sjedi?
-Mislim da su naši rasadničari ogorčeni, zbog ukidanja poticaja za kapitalna ulaganja, jer nema podizanja plantažnih zasada bez poticaja, bez tih kapitalnih ulaganja. Uvjet da Europska zajednica da sredstva za kapitalna ulaganja, je da se usvoji strategija ruralnog razvoja što je usvojeno na parlamentu i sad bi mi trebali povlačiti sredstva za ruralni razvoj koja uključuju i kapitalna ulaganja za podizanje zasada, za štalske objekte, za mehanizaciju itd. To je prilika da iskoristimo i domaće resurse i sredstva Europske zajednice.
Razgovor s mr Elezovićem djeluje obeshrabrujuće, dakle nemamo ni svog sjemena pšenice ni krumpira, tradicionalno osnovnih prehrambenih kultura na ovim prostorima. Možemo pretpostaviti da je stanje s nekim drugim kulturama i lošije. Jedan od većih problema za oblast rasadničarstva, pa i sjemenarstva, bilo je ukidanje poticaja za kapitalna ulaganja 2010. godine koji su bili dostigli 10.000 KM po hektaru. To je dovelo do pravog buma na jugu Hercegovine i dijelovima Bosne, kada su se masovno podizali voćnjaci, vinogradi, maslinici… Epilog, umjesto berbe u vlastitim nasadima sve se više kupuje tuđe, o čemu je svjedočio i nedavni golemi uvoz grožđa iz Makedonije. Sve skupa priča poput nestašne djece – tuđe jabuke su slađe!
