To su sekvence koje se pamte, nakon uhvaćene lopte na semaforu je stajalo 9,59 kada se Vladimir Ivelja odlučio na šut preko centra, na trenutak tajac u dvorani, svi prate let lopte koja „bez kosti“ upada u koš prvaka Igokee. Erupcija oduševljanja u ne baš kao nekada, popunjenoj dvorani! Nije to bio samo krasan koš, nego i signal da se poslije Nove godine probuđena Čapljina može nositi i sa najboljima. Zahvaljujući tom košu u prvoj četvrtini anemična Čapljina, bilo je 12:22, poluvrijeme je završila u pozitivi 35:34! Čapljina je ABA ligaša držala u neizvjesnosti sve do zadnjih sekundi, a unatoč konačnih 80:85 za Igokeu, publika je dvoranu napustila zadovoljna. Petnaestak dana nakon ‘trice’ koja je ponijela ekipu Vladimira Ivelju, pitali smo je li mu to neka specijalnost.
„Ma, ne, znao sam da su zadnji trenuci u djeliću sekunde sam iz gužve oko mene šutnuo i pogodio. Možda sam u karijeri s približne daljine nešto slično uradio, ali ovoga puta je lopta tako sjela u mrežicu da sam se i sam iznenadio“, priča zadovoljni Ivelja, koji je u Čapljinu stigao moglo bi se reći slučajno:
„Koji mjesec prije prijelaznog roka supruga mi je rodila, pa nisam mogao prihvatiti ponude klubova iz udaljenijih zemalja, želio sam neki klub bliže kuće. Dok sam čekao, stigla je ponuda iz Čapljine, odlučio sam prihvatiti, bez razmišljanja. Ispalo je puno bolje nego što sam očekivao, brzo sam se uklopio u ekipu, odgovara mi klima, a ja sam i onako po ocu Hercegovac. Međutim, nije bilo vremena za papirologiju, pa sam registriran kao stranac“, konstatira ovaj pokretljivi i skočni, 203 centimetra visoki košarkaš.
Od Ivelje smo doznali da je njegov otac rođen u Mrčevu Dolu, na planini Hrgud iznad Stoca, danas općina Berkovići. Na studiju u Sarajevu, upoznao je djevojku iz Kladnja crnogorskih korijena. Studentska ljubav krunisana je brakom, nakon čega su se zaposlili u Tuzli, Kad su Vladimiru bile tri godine pred ratom povukli su se u Vojvodinu i smjestili u Kuli.
„Košarku sam počeo trenirati tek s 12, 13 godina, ne znam bio sam šesti, sedmi razred, a onda sam s nepunih 17 godina, zaigrao za ekipu Vrbasa koji je igrao drugu ligu. Potom sam dvije sezone igrao u Radničkom Invest Inženjeringu u prvoj ligi, iz kojeg sam prešao u beogradski FMP gdje ostajem 2,5 sezone. Slijedi povratak u Novi Sad, ovoga puta u Vojvodinu, gdje sam proveo tri sezone. Kožuv iz Gevgelije, s krajnjeg juga Makedonije bio je sljedeći klub, odakle poslije jedne sezone prelazim u Feni iz Kavardaraca. Zatim slijede dvije sezone u Slovačkoj KK Košice, pa Iskra Svit. Sljedeći klub bio mi je Lovćen u Crnoj Gori, gdje sam ostao pola sezone, sljedeću polovicu odigrao sam za Kožuv. I tako dok sam se premišljao kako uskladiti karijeru i obiteljske prilike, stigao je poziv iz Čapljine. Neki predosjećaj, slučajnost ili je tako htjelo biti, prihvatio sam ponudu kažem bez nekog razmišljanja, zbog čega mi je danas jako drago, lijepo sam primljen, brzo sam se uklopio, složna smo ekipa, nadam se da će se tako i nastaviti“, kaže očito je Čapljinom zadovoljni Vladimir, te na upit o planovima nastavlja:
„Za sada je u planovima jedino Čapljina. Ne znam kako će se zbog prekida, prvenstva završiti. Šteta, bili smo u naletu, baš šteta. Boravak u Čapljini iskoristi ću i za reguliranje bh. državljanstva, pa možda na kraju zaigram i za reprezentaciju BiH, ha, ha, ha…, dodaje raspoloženi Vladimir.
Valja reći da se Ivelja u ekipu Čapljine uklopio odmah od starta, pri čemu mu je vjerojatno pomoglo iskustvo iz niza prethodnih klubova za koje je igrao, dok je dijelu igrača trebalo vremena da se snađu. Kad se sve to poklopilo Čapljina je proigrala i u zadnjih devet utakmica ostvarila sedam pobjede. U dijelu prvenstva tijekom 2019. godine, u 11 utakmica bile su samo dvije pobjede.
{gallery}2020/ivelja{/gallery}
D. Musa
