Tenis ili kako mu se nekada tepalo „bijeli sport“ ne samo zbog atraktivnih poteza nego i zbog zarada, što turnirskih što sponzorskih popularan je sport. Međutim i taj elitni sport zaskočila je pandemija korona virusa, koja je odgađala velike turnire poput najčuvenijeg Wimbledona, a obrušila se i na mlade koji tek stasaju. Situacija je specifična, svi su u iščekivanju, mladi zaljubljenici u tenis, roditelji koji u nadarenu dosta ulažu, njihovi treneri…, sve je to u svojevrsnom vakumu. U manjim sredinama obično nema ni sparing partnera, pa otpada i mogućnost provjere. Patrik Jovanović prije desetak godina u mladim uzrastima iznimno uspješni Čapljinac, kojeg smo zatekli na treningu s mladim namama Marinom Krešićem i Karlom Bakalar, na upit o trenutačnom stanju kaže:

   „U ovim uvjetima treba ići u veće sredine, gradove kao što su Mostar, Metković, gdje ima više mlađih igrača. Najvećim problem u manjim sredinama je nedostatak sparing partnerima, najviše se igra sa trenerom koji mora utjecati na trening. Nadam se da ćemo preživjeti čim prije pandemiju, te da ćemo imati više djece, a time i više grupnih treninga ne ovako privatnih, jedan na jedan.

   -Bili ste vrlo uspješni u mlađim uzrastima kako ste odrastali moć se polako gubila, je li uzrok tomu što manje sredine nemaju odgovarajuće uvjete?

   -Pa jeste, ako žele napredovati iz malih sredina talentiraniji moraju ići u Zagreb, Split…, koji imaju više igrača. U manjim sredinama obično nemate uvjeta za taj kondicijski dio pripreme. U tome smo malo stagnirali, nadam se da će se to popraviti ovdje u Hercegovini gdje imate istinske sportske talente ne samo za tenis nego i za druge sportove, za vrhunske rezultati, ali ih ne prate uvjeti za razvoj. Kažem, zbog toga se zbog rezultata,mora ići dalje.

   -Gledano sa strane u tenisu je vrlo važan, pa i presudan materijalni element, kad se dođe u konkurenciju 16 i više godina, dojam je da mnogi iz financijskih razloga odustaju?

   -Naravno, pogotovu u našoj državi gdje se roditelji sami bore i sve moraju plaćati za djecu, nije to kao u nekim zemljama gdje država snosi dio troškova, daje subvencije i slično. Nadajmo se da će se i ovdje stvari mijenjati.

   -Je li to bilo i presudno da Patrik Jovanović prerano prekine tenisku karijeru?

   -Da, to je bila vaga između mene i tenisa, jer trebalo je novca, hrpa novca, menadžera da se pređe taj drugi „level“, da se što više turnira igra kroz godinu. Za to nije bilo mogućnosti. U tenisu možete birati, hoćete li biti profesionalac ili ćete na kraju biti trener. Ja baš i nisam imao velikog izbora, pa sam se odlučio biti trener i to vani. To je tako sada, trenutno radim u Njemačkoj.

   -Uvjeti za mlade kod nas i u Njemačkoj?

   -To je već drugi svijet, BiH i Njemačka, ljudi imaju više novaca, više ulažu u djecu, više imaju igrača i u manjim sredinama. To je bogata zemlja, ne može se uspoređivati s našom, BiH, ali kažem nadam se da će se to u skoroj budućnosti mijenjati.

   – Trenutno mijenjate oca Andriju, vježbate mlade Marina Krešića koji se natječe u konkurenciji do 12 godina i Karlu Bakalar koja se natječe u konkurenciji do 14 godina, kakve bi oni imali uvjete da su u Njemačkoj?

   -To je već drugačiji način kako tamo ide i kako je ovdje, dobivali bi od države pomoć. Tamo imate više trenera, više teniskih terena, više kondicijskih trenera koji s odrastanjem postaju sve važniji, zatim više sparing partnera, više bi imali treninga s njima, nego s trenerima. Totalno je drugačije, ne ovise puno o roditeljima koji imaju dosta novca pa i oni ulažu, ali više država snosi za tu djecu“, naglašava Patrik Jovanović koji je iskusio sve bolesti ovdašnjeg tenisa od državnog prvaka u mlađim uzrastima, pa do odluke da se na pragu punoljetnosti odluči za trenerski posao.

   Sretna okolnost za dvoje mladih Čapljinaca koje smo zatekli s trenerom Patrikom Jovanovićem, je što imaju odgovarajući teren u balon dvorani. Da toga nije u vladavini korona virusa, tenisu bi mogli reći zbogom!

Tekst i foto: D. Musa