Svaki posjet Neumu uz neizostavni pogled preko zaljeva na poluotok Klek, budi znatiželju – kako ta pustoš izbliza izgleda. Ovih dana zavirili smo u svijet crnike, smreke, zelenike i drugog zimzelena, koji se za opstanak i doslovce bori s ljutim kršem. Klek dužine 6,5 kilometara, a širine 600 metara, carstvo je kamena. Zemlje je jako malo, tako da njegovi stalni i povremeni stanovnici, s kršem vode borbu oko uzgoja maslina, povrća i voća. Pri takvom odnosu snaga – zemlje i kamena, najsigurnija djelatnost je uzgoj ribe.
U tajne života na Kleku upoznali smo se kroz razgovore s našim vodičem Slavkom Katićem iz Neuma, stanovnikom Ivanom Krmekom, te Ilijom Krmekom, koji kako reče iz Neuma zbog maslina, na Klek dolazi svaki drugi dan. Priča o Kleku, odnosno njegovim zanimljivostima kreće spontano:
„Čitav poluotok je privatno vlasništvo. Koncem sedamdesetih godina nakon osnivanja općine Neum (1978. godine op. a.), pravljeni su urbanistički projekti čiji je cilj bio razvoj turizma na poluotoku. Tada je izgrađen i put, a planirala se izgradnja turističkog grada na sredini poluotoka, na lokalitetu Tanka sedla. Idejni projekt je bio raspisan na razini bivše države. Radio sam u ugostiteljstvo, pa sam tako čuo da je uz hotele u planu bio i mini aerodrom. Do tog dijela došli su struja, voda i telefon, dok je put produžen do dna poluotoka. Planove o kojima se govorilo prekinuo je nesretni rat i sve je stalo. U međuvremenu put je proširen, a starosjedioci su se s brda Opuće, spustili uz more, gdje su napravljene kuće. Sjećam se, početkom sedamdesetih godina do dna poluotoka moglo se doći samo konjem“, rezimira Ilija Krmek događaje kroz protekla četiri desetljeća na poluotoku, pa na upit o životu prije izgradnje puta nastavlja:
„Ovdje se uvijek teško živjelo. Ljudi kad bi pravili kuće dovozili su pijesak malim kaićima –(barkama), i polako zidali. Jedina zarada bila je od krečana, klačina, kako su ih zvali. Klačine su se radile blizu mora radi lakšeg prekrcavanja kreča, jedini put za prijevoz bio brodom. Za spaljivanje krečana sječena je i ložena šuma, temperatura je topila kamen i tako se dobivao kreč, koji se brodovima distribuirao prema Neretvi, Opuzenu i Pločama“, kaže Ilija, pa sjećajući se tih vremena nastavlja:
„Moj otac kad bi krenuo iz Drijena, gdje smo živjeli, na naše imanje ovdje na Kleku u mjesnoj trgovini bi uzeo robu koja nam je trebala, upisao se u teku i danima radio. Ako je spaljivanje klačine bilo uspješno, kreč se prodavao, a onda u povratku podmirio bi dug u prodavaonici i dolazio kući. Tako nas je školovao“, ističe Ilija, te dodaje:
„Uz krečane ispirala se i sol, uglavnom za svoje potrebe, te gajila stoka. Na zimovanje se ovdje dogonili i čuvala stoka, ovce i goveda. Ljeti se stoka izgonila na planine, dio proljeća i jesen boravila je na Drijenu gdje i ovdje stalno naseljeni Krmeci, imaju dio zemlje“.
Interesantno, svi stalni stanovnici Kleka imaju isto prezime – Krmek. Međutim, Krmeci nisu jedini vlasnici poluotoka. Ima Pavlovića, Prkačina, Bačića, Lovrića, Kristića, te Vukasovića. Najistureniji dio Kleka, zvani Rep dijele Krmeci kojima pripada sjeverna strana, dok su posjedi Vukasovića na južnoj strani. Zanimljivo, na Klek su se nastanile i divlje svinje, naši sugovornici ističu da su ih viđali kako s Kleka plivaju prema Pelješcu.
Uglavnom, poslije neočekivanog buma u drugoj polovici sedamdesetih godina, na Kleku se u proteklih četrdesetak godina, nije puno toga izmijenilo. Naravno klačina više nema, ali pogled na Neum i činjenica da je u tijeku izgradnja magistralne ceste Neum – Stolac, sugeriraju da to ne može ostati vječno. Potvrđuje to i Ilija Krmek, koji kaže:
„S obzirom da je Neum prenapučen, uz obalu više nema neke velike gradnje, pa će se i poluotok Klek morati staviti u funkciju turizma, ali sve treba dobro osmisliti“, smatra ovaj bivši ugostitelj, te dodaje da i stalni i povremeni stanovnici Kleka, imaju samo jednu želju – vodovod. Voda bi omogućila intenziviranje poljoprivrede – maslinarstva, ali prije svega otvorila mogućnost da se stalno nastanjeni počnu baviti turizmom. Jasno bez vode to je nemoguće.
Valja reći da je iz uvale Lopata gdje su kuće stanovnika Repa, Opuća ili Kleka, već kako tko zove maleno naselje, te ribogojilišta, uočavamo da je iz mora provirio jedan stup budućeg Pelješkog mosta.
{gallery}2019/klek{/gallery}
Tekst i foto: D. Musa
