Sumirajući impresije običnih ljudi i kolega, jedinstven je zaključak – svima je drago što je čapljinska Lasta proradila!

Novi je vlasnik grupacija „Violeta“ iz Gruda, novi su strojevi, novi radnici, nova pakiranja… Golema većina nema i neće imati od toga nikakve neposredne koristi, Lasta neće više kao nekada zapošljavati tisuću ljudi, ali im je svejedno drago. Simpatije prema Lasti su takve da bi uvjereni smo, priča o njoj mogla postati turistički brend Čapljine. Kao ilustracija može poslužiti priča kolegice iz jednog sarajevskog medija za nedavne turističke ture jugom Hercegovine, koja iznese kratku obiteljsku impresiju.

   Elem, došla kolegica u posjet djedu, koji je na rastanku zamoli da mu drugi put, donese Lastin keks! „Čuo sam da je proradila“, rekao je djed. Mladoj kolegici nije bilo teško odmah ispuniti neobičnu djedovu želju, otišla je do obližnjeg prodajnog centra i upućena od osoblja, kupila Lastin keks. Dalja priča bila bi reklama.

   Navedena crtica iz obiteljskog života i impresije, navode na zaključak da je Lasta više od tvornice. U tom smislu ne može joj konkurirati ni saga od tuzlanskoj „Diti“ koju spasiše njezini prijeratni radnici. Držeći novinare obavještenijima kada su čuli da se Lasta obnavlja, obični građani u slivu rijeka Neretve, Trebižata, Krupe, Bregave i Trebišnjice, često bi ih uzgred pitali – kad će „Lasta“ proraditi? Zašto?

   Cijenimo da su za to četiri razloga, prvi čisto sentimentalni, praktično nema kuće od Ljubuškog do Stoca i zaleđa Neuma, da netko od članova obitelji ili rodbine, nije u bivšoj Lasti zarađivao kruh. Drugi, prvi slatkiši kojih se stariji sjećaju bili su Lastini, treće, možda i najvažnije, privatizacijskim rabotama iznureno stanovništvo zdušno je podržavalo oživljavanje „mrtvaca“, što je bila tvornica na koju je prije pet godina stavljen katanac. Čisto da se ovdašnjim privatizacijskim oligarsima pokaže da se može, samo treba imati poslovnu žicu.

   Naime, s novom Lastom padaju privatizacijska izmotavanja o starim postrojenjima, nezainteresirani radnicima, izgubljenom tržištu i sličnim tvrdnjama. Nova Lasta je nit vodilja, uspješni su oni koji znaju kako i gdje uložiti, a neuspješni ostali. Na koncu četvrto, jug Hercegovine s Lastom opet dobiva izvrstan industrijski pogon. Rat, pa rogobatna privatizacija, sahranili su industriju u pet gradova i općina, gdje do nove Laste zvučnog pravog pogona nije bilo. A onda je „sletjela“ ona, Lasta! Naravno, oni koji za Lastu pitaju, drže da će put koncerna Violeta, slijediti i drugi.

Da takvi projekti nisu ni jednostavni ni brzi, pokazuje upravo primjer Laste. Protiv njezinog povratka kao da su se urotile zle sile. Na samom početku rekonstrukcije, točnije gradnje nove tvornice, uslijedila je svjetska pošast – pandemija COVID-a 19, a tek što su prvi proizvodi krenuli na tržište, 14. veljače, uslijedio je rat. Zna se kako ljudi na takve situacije reagiraju, kupuju brašno, ulje, šećer…, keks tek ako im pretekne para. S općim simpatijama prema njoj i to bi trebala izgurati nova Lasta.

Tekst i foto: D. Musa

ZA KORIŠTENJE TEKSTA ILI SLIKE KONTAKTIRATI AUTORA

 {gallery}2022/3/0325lasta{/gallery}