Proizvođači lubenica ovih dana su dobili neočekivanog saveznika – medije, koji se naprosto utrkuju hvaleći njezine nutricističke vrijednosti. Kako je krenulo ovo za jedne voće, a za druge povrće, približit će se statusu maslinova ulja, što je samo po sebi veliki uspjeh za plodove koji u sebi sadrže čak 94 posto vode. Dakle, lubenica se sastoji od 94 posto vode, ostalo su nutritijenti i antioksidansi, poput vitamina A, B, C, D, te minerala magnezija, kalija i mangana. O tome što liječi nećemo, ali ćemo odati priznanje južnohercegovačkim proizvođačima lubenica koji su uspjeli prebroditi sve nedaće zimogriznog proljeća i koncem lipnja ponuditi u toplim danima ovo omiljeno voće. Na veletržnici u Tasovčićima sreli smo Antu Milanovića iz Opličića kod Čapljine, jednog od pionira u proizvodnji lubenice i odslušali njegov sud o proizvodnji cijenama i plasmanu:
Cijena nije problem
„Nismo nezadovoljni početkom, samo nas muči problem što nema sredstava za štetnike koji napadaju lubenicu. To nam je sada golem problem. Sve dosadašnje terapije koje smo poduzimali, ne daju rezultata kako bi trebalo, a ne smije se preko mjere tretirati radi svijeta, radi potrošnje. Ne smije se udarati što ne bi trebalo. U takvoj situaciji ne zna narod što raditi. Prva lubenica još nije bila ni za branja, a navalio nekakav pauk, gori list, ne smije se polijevati, blizu branja“, kaže Ante te opasku da na početku cijena nije problem:
„Cijena, cijena, kako naleti, Bože moj k’o i svake godine, ne može se mi vladati cijena ova cijena ona, ali teško je uzdržati. Prva je 0,7 do 1,0, a vidjet ćemo kasnije. Lubenicu smo pokrivali odmah po sadnji radi zaštite od hladnoće, kada je temperatura porasla zaštitu smo skinuli, lubenicu štitili, ali dođe period kad se ne smije prskati, a bolest nalijeće na to. Bilo je toga i ranijih godina, ali mi nismo znali što je to. Sada se to ukazalo, pa se borimo, vodeći računa o kupcima“, kaže Ante pa nastavlja o razlici između uzgoja tamnozelenih lubenica i šarenih
„Mala je razlika u uzgoju, jedino što bi voljeli da naša lubenica može ići kao i prije bez kalema, jer bi potrošači bili zadovoljniji, ali to mi više ne možemo jer nam se ne isplati. To možemo samo jedne godine proizvesti na novoj zemlji, druge godine ne može uspjeti, tako da moramo ići na kalemljene. Ovim starinskim sortama treba nova zemlje, svake godine. Ova kalemljena može pet, šest, godina na istoj zemlji, a ova nekalemljena na jednoj zemlji može samo jednu godinu!
Sad se svaka sorta kalemi. Nas bi jeftinije koštalo da uzgojimo sadnice pa sadimo nekalemljene, međutim ova kalemljena je tri puta sigurnija! Samo za prvu godinu na novoj zemlji, može biti jednako prinosa, na zemlji koja leži ili iza djeteline. Kalemljenu sadimo jer može više godina ne istoj zemlji. Više sadimo da plasiramo u razdoblju kad ova uvozna grčka čija li je, prođe, pa mi onda možemo nešto prodati“.
Naravno, Antina obitelj radi i druge poljoprivredne kulture – papriku, paradajz i zelenu salatu, od kojih su neke kulture kao krumpir potpuno podbacile.
„Rano ga odnijela slana, čak ima sada ljudi neće da vade krumpir jer ne možeš ga ni po 30 feniga prodati. Onda ljudi ne znaju što će, nezgodno ga ostaviti na njivi, jer odmah je to bolest, a ne isplati ga se vaditi. Na 30 feniga nemaš ništa“, zaključuje starina Ante.
Radna snaga
Mnogo dobrih i loših godina, pamti Ante Milanović, te ističe da se danas bez radnika ne može proizvoditi.
„Evo prvi ja, ne bi mogao ni blizu proizvoditi koliko proizvodim da nije radne snage. U nas dođu žene iz Šuškova Naselja, plijeve, sade, satnica je sedam maraka“.
-Lani je bilo šest?
-Poskupilo malo, ha, ha, ha. Hvala bogu kad ih ima, jer puno nas ja prvi, ne bi ni pola radilo da nema te radne snage. Naručimo dođu žene, urade, k’o da rade džabe, toliko dobro rade. Da im je deset maraka satnica, nisu skupe, toliko dobro rade“, naglašava Ante.
Tekst i foto: D. Musa
{gallery}2021/7/lubenice{/gallery}
