Draga naša Ivanka!
Danas imamo pravo biti slabi, teško je pojmiti da više nisi dio nas. Zna li netko kad ćemo dobiti poziv za Nebo? Poziv za vječnost, poziv za oproštaj? Nitko osim Gospodina to ne zna. On je znao i pozvao Tebe, a mi tugujemo i želimo da bar na samo par sekundi, opet čujemo Tvoj glas. Da nam kažeš što nisi stigla reći. Na neka nedostajanja nikada ne navikneš. Nisi Ti nama otišla… Ti si kao Fenix…
Dovoljno je da zatvorimo oči na sekundu, vidimo te kako lepršaš s osmijehom na licu i uvijek tvoja priča o voljenoj Radiopostaji Čapljina. Obitelj da ne spominjemo, dosta si propatila al si se uvijek dizala, čvrstog držanja, uspravne glave, s osmijehom i lijepom riječi za svakoga. Samo su tvoji najbliži znali kako je kad te nitko ne vidi i ne sluša. Tvoja bol je uvijek bila prisutna, iza svake izgovorene riječi, treptaja oka, samo mnogi to nisu mogli ni znali prepoznati.
Vraćaju se danas slike… tužne i vesele… vraćaju se svi lijepi i tužni trenutci a imali smo ih mnogo. Znam da ćemo svi otići jednog dana ali je danas teško opraštati se od dugogodišnje prijateljice… Uvijek si govorila da nije bogat onaj tko ima puno novca, bogat je onaj tko ima puno prijatelja, a Ti si ih doista imala. Draga Ivanka, nitko od nas nije savršen, ali kad smo bili potrebni jedni drugim, bili smo tu. Nikakvo bogatstvo, položaj, moć ne mogu zamijeniti iskrenog prijatelja ni u radosti a kamoli u teškim, životnim situacijama. NIKAD, doista NIKAD nisi sagnula glavu i predala se samosažaljenju, uvijek si za svakoga imala ohrabrujuću riječ.
Neka ti je lijepo gore na nebu Ivanka, zajedno s dijelom Tvoje obitelji i mnogim prijateljima, znamo da te i gore vole, ali nama već jako nedostaješ… spavaj draga Ivanka, a nama kojima si oplemenila živote i učinila ih sadržajnijim i ljepšim, ostaju lijepa sjećanja u pričama i anegdotama koje smo doživjeli…ti si sebe, svoju tugu i smijeh samo preselila u neku drugu galaksiju, draga naša Ivančice, vole te do neba tvoje prijateljice!
Počivaj u miru Božjem!
Snježana, Ikica, Sandra, Anita i Ozrenka