Površinom nakon odvajanja Neuma koncem sedamdesetih godina prošloga stoljeća, za Čapljinu se može reći da je sa 256 četvornih kilometara površine, relativno malo područje. Međutim, taj prostor krije takve bisere prirode da čovjek ostane bez teksta. Ljepota krajolika i splet okolnosti koje su neka područja poput oaza u pustinji, odvojili od „poznatog“ svijeta izaziva pitanje – zar to još ima? Jedno od takvih područja je krajnji jug Čapljine koji praktično zalazi u deltu Neretve. Samo pedesetak minuta laganog hoda, terencem se to može savladati i za desetak minuta, otkriva posve novi svijet kojeg smo s pravom nazvali – ljepota divljine. Upravo tako, jer ono što pružaju zaseoci Brštanice, danas općina Neum, kojoj pripadaju i Maslaći, dok su čapljinska – Brstine, Kljenak, Žarkovići i Glušca… je za nepovjerovati!
Put u prostranstva ljepote kreće sa stare ceste Metković – Mostar, pa polako uz Počivala, kuda su nekada žene s bremenima drva pronosile, slijedi „Aušet“ (usjek), naziv je očito ostao iz vremena uskotračne pruge, pa Kazdrma (kaldrma), od koje desno prolazi stari rimski put. Uglavnom staza vodi kroz na sreću još vatrama neokrznutu borovu kulturu, a onda se izlazi na „cestu sunca“, prometnicu rađenu prije 125 godina za potrebe gradnje uskotračne pruge Gabela – Dubrovnik – Zelenika. Moramo naglasiti da je cesta vješto projektirana bez velikih uspona i samo dvije krivine. I tako malo, po malo stižemo do Ristina greba, predaja kaže nekog Ristu ujeo pas, umro je što se kaže na licu mjesta i pokopan. Dalje slijedi Brstinova lokva, pa napušteni Kljenak, pojašnjava toponime Ilija Tomić, mještanin Dračeva koji nam uz Vinka Hercega, arheologa amatera, pravi društvo.
Od prilike od Dračeva pa do napuštene Medića kuće na Kljenku, putom, ima 5,5 kilometara, dalje prema jugoistoku je Neum, a dole u nizini, nastavak čapljinskog područja, napušteni zaseoci – Žarkovići, Brstine, Glušca… Na naše iznenađenje Čapljina se proteže sve do na domak Bijelog Vira odnosno tamošnjeg kamenoloma. Potvrđuju nam to skice iz katastra K.O. Donje Hrasno II. Nakon površnog uvida u to područje, posve logično je pitanje – zašto su ljudi napustili takvu ljepotu? Prostrane livade, pitomina zaštićena od sjevernih vjetrova, juga i bure, visoka kraška šuma na žalost dobrim dijelom spaljena u nizu požara, koji su tko zna iz kojih razloga harali tim područjem. Možemo pretpostaviti, ali nećemo nagađati. Sve to na pedesetak minuta laganog hoda od Magistrale M – 17, odnosno od ustaničkog Dračeva?!
Taj zašiveni čapljinski džep nastao je stjecajem okolnosti, a one su ukidanje uskotračne pruge 1976. godine, iseljavanjem i zaboravom. To područje nije nikada dobilo električnu energiju, „cesta sunca“ iako je nosivi, donji sloj u odličnom stanju, nije modernizirana i sada smo tu gdje jesmo, „umiremo“ od opojnih mirisa pitomine, obilazeći urušene kuće u Žarkovićima, izvaljena stabla, orijaške smokve uz kuće, čatrnje s klasičnim bocalima… Dokaz da i tu života ima su koze koje srećemo uz put, kako one prelaze granicu to ne znamo. Vidimo, na veliko se sječe šuma, višestoljetna masivna hrastova debla, jasno sve to ide prema Metkoviću.
Na povratku s uzvisine maštamo – kako bi lijepo bilo tu pitominu privesti svrsi, najprije urbanizirati, a onda predodrediti za seoski turizam. Modernizirati postojeće putove i prostor privatni i državi, predodrediti samo u turističke kuće za odmor i stočarstvo. Ništa drugo! Za takve namjene tvrdimo, bolje pozicije u Hercegovini nema, a na korak do mora!
{gallery}2021/4/zaborav{/gallery}
Tekst i foto: D. Musa
