Posve slučajno Marko Jurković iz Trebižata, prije 35 godina kupio je sadnicu naranče „u Neretvi”, kako Čapljinci zovu područje južno od Metkovića. Evo kako je počela priča o trebižetskoj naranči:
„Negdje 1988. ili 1989. godine tražio sam limun, planirao sam posaditi dva limuna. Kupio sam dole kod Opuzena, u čovjeka koji je prodavao pored puta, a on mi kaže – ajde kupi i naranču. Ja onako gledam – kakvu naranču, znam za mandarinu, ali šta će mi naranča? Ipak, nisam puno premišljao, kupim naranču, donesem kući i posadim. Odmah treće godine je došla na rod, bilo je pet, šest komada iza toga non stop je rađala, stvarno je zahvala. Obično po Božiću berem plodove“, kaže Matko te na upit – rađa li njegova naranča svake godine nastavlja:
„Kod naranče nema loše godine, svake godine urod je standardan. Ničim je ne štitim, vidim ponekad koju uš, ali nisam ništa poduzimao. Ponekad bude tafrine (bolesti kovrdžavosti lista), ali u manjoj mjeri, valjda je i na to otporna. Ne znam“, dvoji Matko, pa razlaže:
„Ovo je za nju dobar položaj, sa zapada od bure, štiti je kuća, a zrak stalno struji. Vidjeli neki da naranča može pa i oni posadili, ali njihove se nisu razvile kao moja. Bila je u visinu skoro četiri metra“, ističe Matko, a zatim na naše radoznale poglede pojašnjava:
„Naranča se smanjila kada je bio led 2012., mislio sam da je crkla, ali nekako se oporavila. Međutim, u odnosu na stanje prije leda krošnja je sada puno manja. Dosta je grana koje sam ispilo, četiri velike koje su bile. Brao sam tada oko 130 kilograma naranača. Ove godine još nisam sve obrao, mislim da će biti negdje sedamdesetak kila“.
Matkova naranča nije neka šugava biljka zalutala iz suptropske u izmijenjenu mediteransku klimu, nego raskošna ljepotica s krupnim plodovima.
„Jesu krupni“, kao da čita naše misli konstatira Marko pa dodaje, „ne manjka im stajskog gnojiva. Non stop gnojim stajskim gnojivom, ne dajem ništa drugo. Umjetno ne dajem ništa. Možda je upravo stajski gnoj sačuvao naranču od smrzavanja. Bila je velika zima te 2012. godine, snijeg deblji od pola metra, mraz mjesec dana, ali stajski gnoj bio na žilama. Bilo je skoro pola metra, vjerojatno je to sačuvalo žile. Mislim da je to naranču spasilo. Od starijih ljudi ja sam čuo da se stajsko gnojivo i slama stavljaju u jesen da čuvaju žile, da stabljika ostane ako bude velikih ledova i jakih zima“.
Matko Jurković je spreman o svojoj naranči pričati na dugo i na široko, kako i ne bi kada svi koji je vide zapitkuju, na to ih potiču krasni krupni žuti plodovi. Na primjeru Matkove naranče potvrđuju se konstatacije pojedinih agronoma koji cijene da bi se pojedine sorte naranči, a posebice mandarina mogle uzgajati nešto dublje u unutrašnjost Hercegvoine. Za sada manjih i jedna veća od tri hektara, plantaža mandarina, uspijevaju u Gabela Polju. U Ljubuškom, u starom dijelu grada, registrirali smo voćnjak od četrdesetak stabala mandarina star pedesetak godina. Ti primjeri pokazuju da bi nasadi mandarina i po koja naranča mogli uspijevati u slivu Trebižata. te aluvijalnom tlu uz Neretvu. Međutim, za sada nema dobrovoljaca da to pokušaju, mada je dojam kako bi rizik bio puno manji nego svojedobno kod smilja. Jasno je da bi na jugu Hercegovine kao i „u Neretvi“ za velikih zima koje se ponavljaju u prosjeku svakih četvrt stoljeća bilo šteta, međutim Matkova naranča pokazuje da se oštećena stabla brzo regeneriraju i nastavljaju život.
{gallery}2021/12/naranca{/gallery}
Tekst i foto: D. Musa
