Po prirodi svoga poziva pčelari su individualisti. Bili profesionalci ili hobisti ostavljaju dojam usamljenika, usmjerenih samo na poziv kojim se bave. Šimu Miličevića, zvanog Doktor, najstarijeg čapljinskog pčelara, zatekli smo u jednom od čapljinskih kafića gdje se izjutra sastaju i druže pčelari. Doktor Šime, po zanimanju bolničar, kaže da baš uvijek nije bilo tako:
„Ima ovih mladih pčelara dobro se slažu, bude ih po deset, petnaest skupa. Gledam isto nisu ljubomorni jedan na drugog. Nije to baš uvijek tako bilo. Prije kad je bila mladost, bilo je i ljubomore. Pa tako pitaš kolegu – gdje ćeš ti sutra, on kaže – idem na Žegulju. A vi se ujutro skupa, nađete u (H)Rasnu, ha, ha, ha“, pripovijeda Šime ali na upit – koliko dugo se bavi pčelarstvom, ne želi otkriti tajnu:
„Puno, puno, ne mogu reći, puno… Moji su kući imali pčele, a ja sam počeo pčelariti od 22 godine. Sve su bili stari pčelari, svi su se čudili šta oni mladi čovjek radi. Šta ćeš ti, što će tebi to, a ja sam to volio i volio i stalno volio. I ono je meni dalo sve što imam, sad su mi dva zeta zapčelarila“, veli Šime, zadovoljan što ima nasljednike, a zatim prisjećajući se svojih početaka iznosi zanimljive podatke:
Za roj pčela davala se ovca i janje
„Jedno vrijeme sam radio u ambulanti u Hutovu, (u neumskom zaleđu op. a.). Bio doli jedan pčelar, svi su ga zvali Mišo. Ja još tada nisam zapčelarija, pitam – bi li pčelarija. On meni kaže – Mi smo uvijek imali pčele i uvijek smo jeli ‘šeničan kruh! Bilo je veliko, tko će jesti ‘šeničan kruh! On kaže meni – zapčelari pa ćeš jest ‘šeničan kruh! Vidiš šta je bilo, uvijek smo jeli ‘šeničan kruh. U to vrijeme za jedan pčelinji roj treba ti dati ovcu i janje! Za jedan roj, a kad sam išao u Dalmaciju, za jedno kilo meda dali bi mi po dva litra ulja. Bilo kilo sira, kilo meda. Nije njemu ni danas loša cijena, ali poskupilo sve“, veli Šime, te iznosi cijenu
„Med se prodaje u prodavaonice po 13 – 14 maraka, na malo 15 – 17 maraka. Kupe moj med u Sarajevu, pa ga odnesu pregledati. Ne možeš ti prevariti danas nikoga. Ondje im kaže – to je med, onda kupuju tako med. Ne možeš ti podvaliti, on ga uzme u prodavaonici i pregleda.
Kažu meni – daj mi molim te meda, pravoga! Ja kažem – što moj unuk uzimlje, što ga ja uzimljem, što ga ti uzimlješ, jednak je, to je moja poštapalica. Kažu – od čega ti je med? Ja kaže – ‘ercegovački. U mene piše tamo – ‘ercegovački med, svašta tu ima. Tu ti je to. Danas je to većinom miješani med. On je i najbolji, nema više te kadulje, ima negdje pomalo, ali sve je to tanko. Nema našeg meda, nigdje na svijetu. Nema“, rezolutan je Šime.
Med, med daje
Naravno, Šime je razvio i svoju pčelarsku filozoziju:
„Ja uvijek s proljeća pripremim pčelu, ako mi prvo ovdje u Čapljini, na Domanovićima i Žegulji, bude jedno dobro vrcanje, zadovoljan sam, poslije što bude bude. Najprije trebaš imati tri Božje zapovjedi – mlad vosak, zdrava pčela, i da ima unutra meda i dobra matica. Med, med daje! Što ovi neki pričaju, udri daji šećera pa će biti meda. Nema koristi od toga! Ako kravi daješ slame nećeš mlijeka, tako ti je i u pčelarstvu. Trebaš pčele dobro pripremiti, a trebaš imati i sreću. Zna se dogoditi danas seliš, a sutra pao medič, tri kila po košnici, ovi koji su ostali dobili med, a ovi koji su odselili ništa. To je sreća, u samo jednom danu možeš izgubiti.“
Pamti Šime i velike paše, kad se selilo s paše na pašu:
„Prije, kad sam ja bio prije rata, iš’o bi u Vinkovce, pa u Vojvodinu, pa bi se vratio ovdje u Počitelj, pa iz Počitelja u Hodovo, pa na Hvar, pa u Bosnu, pa iz Bosne u Ston… Svugdje je bilo vrcanje, a sad nigdje nema – Čapljine, Žegulja i Bosna“, prisjeća se šime, koji je optimista uoči sezone, kaže „ima dobru pčelu“, samo su mu problem prskanja, posebice jabuka na koju pčela voli ići. Od tretiraju veli, strada mlada pčela, ali on ne osuđuje, pun je razumijevanja i za druge.
„I voćari se bore, rade, ne mogu bez pčele, a ona strada…“
D. Musa