Ovdašnji agrar je u defanzivi manje-više na svim poljima, a prilog tomu je i primjer trešanja. Taman kada smo pomislili da tu uvoz ne može značajnije utjecati zbog visoke cijena i nedostatka radne snage, demantirao nas je Mirko Grahovac proizvođač iz Potkoma kod Berkovića. Govoreći o sezoni hercegovačkih trešanja koja će potrajati sve do polovice srpnja, ovaj proizvođač kaže:

   „Ove godine situacija je stvarno nezgodna, prve su bile izuzetno skupe, a sada je teško prodati trešnje. Cijena trešnje od 1,5 do 3,0 KM, obično se kreće oko 2,0 KM. Ja nisam imao te prve jer sam s područja gdje kasnije stižu trešnje, ali kažu da su bile 7 – 8 KM. Tad je bilo više nego korisno brati trešnje“, konstatira Mirko, pa na upit koliko može ubrati i dopremiti u svom ‘karavanu’ nastavlja:

   „Do podne do 12 sati, nas sedmoro ubralo je 44 gajbe. Moglo se ubrati i više, ali nismo žurili jer nisam više mogao povesti. Gajbe su u prosjeku po desetak kilograma, to sam natovario i dopremio, polovicu sam prodao, a sada čekam da riješim ostalo. Ako prodam onda idem po sljedeću turi, jer će se brati i popodne – kad zahladi, ako ne dovest će mi drugu turu, a ja ću čekati kupce“, pojašnjava Mirko, te na pitanje o sortimentu naglašava:

   „To je stara sorta, posađena ’84., kasni crni hrušt. Nisu hibridne, slatke su za jesti, imaju lijepu boju. ‘Ko jednom kupi on kupuje ponovo. U izuzetno kasnim nema ni puno crva, jer prođe period trešnjeve muhe. Najveći problem je za srednju generaciju trešnje, četvrta, peta grupa zrenja, a već šesta trešnjeva muha je položila što je mislila i ne ostaje joj ‘municije’ za ovu kasnu trešnju“, ističe Mirko te pitanje o veličini voćnjaka i broju stabala didaje:

   „Imam oko 300 stabala, nisam ih nikad precizno brojao, nešto je u plantaži, većina, a nešto starinsko, kalemljeno oko parcela, oko njiva. Sva je na podlozi rašeljka ili trensula. To je u sušnijim područjima jedina odgovarajuća podloga. Tko je kalemio na divlju trešnju, već je mora zalijevati, ove na podlozi od rašeljke dobro podnose sušu. Ja sam iz kraja gdje nema vode za zalijevanje pa se moram orijentirati na podlogu od rašeljke“, kaže Mirko te na pitanje o prosječnom urodu nastavlja:

   „Nisam nikada precizno vodio računa, ali sa 300 stabala u toj proizvodnji kakvu mi imamo, jer nije ova suvremena proizvodnja, može 50 kilograma po stablu, prosjek. Prošlih godina sam sve plasirao na veletržnici u Čapljini. Uvijek sam imao dogovorenog kupca, ali ova godina je naopaka za sve pa tako i za trešnju.

   -Iznenadili ste nas tvrdnjom da ima problema i s uvozom trešanja?

   -Ima. Ovi što kupuju za Sarajevo, za Bosnu, kažu ušla srbijanska. Pošto je imam rodbine po Srbiji, tamo dobrim dijelom još nije stigla, nego je kod njih ušla makedonska, a onda su je proslijedili nama. Tako je to“, naglašava Mirko koji naglašava da se u poljoprivredi ne može opstati s jednom proizvodnji.

   „Imamo hektar vinograda. Sadimo 15.000 roge paprike, za ajvar, pa bijeli luk, šest krava u stočarstvu…“

   -Vi ste udarili u sve, što naš narod kaže?

   -Ako radiš samo jedno i te godine podbaci, kako dočekati iduću sezonu? Ovako od četiri pet proizvodnji, pola je uspješno, ako pola nije uspješno opet se može preživjeti“, konstatira Mirko.

   -Što je najisplativije, mi mislimo stočarstvo, kakvo je vaše iskustvo?

   -Ja mislim da je najisplativije voćarstvo, pa roga paprika. To je moje iskustvo. Ima kod nas ljudi koji sade jagode, ali ja se nisam upuštao u proizvodnju. Treba puno radne snage, a meni se s berbom jagoda preklapaju druge proizvodnje, pa nemam za to mogućnosti.

   Prema tome, i za nas novo saznanje – sezona trešanja u Hercegovini traje dva i pol mjeseca, od konca travnja, po polovice srpnja, pa kako se tko snađe.

Tekst i foto: D. Musa