U pandemiji koronavirusa najviše smo zaokupljeni fizičkim zdravljem, kako nas tako i naše obitelji i šire okoline. No, ono što je također bitno i ono što ne smijemo zaboraviti jeste naše mentalno zdravlje.
O tome smo razgovarali s Arnelom Memić, psihologinjom i obiteljskom terapeutkinjom.
Kakav je utjecaj imala pandemija na naše mentalno zdravlje?
– Pandemija je imala veliki utjecaj na naše mentalno zdravlje i posljedice koje će imati kada sve ovo, nadamo se, završi u jednom trenutku su nesagledive. Ono šta je jako primjetno jeste da je veliki broj ljudi ima povećan osjećaj straha za vlastitu dobrobit, a pogotovo za dobrobit bliskih osoba. Ono što je specifično taj strah ne traje kratkotrajno, već duže od godinu dana, što kada smo izloženi dugo strahu, to prelazi i u anksioznost, može preći u depresiju i može voditi do nekih drugih psiholoških poremećaja. Također, stres koji ljudi proživljavaju zbog gubitka posla, neizvjesnosti, zbog toga što su bliski ljudi bolesni ili zbog povećanog broja smrtnih slučajeva također ima velike posljedice i utječe na pogoršanje mentalnog zdravlja.
S ovim ograničenjima kretanja, većinu vremena smo bili prinuđeni provoditi u svojim domovima. Stoga, većina je ljudi svoje slobodno vrijeme provodila na društvenim mrežama. Koliko društvene mreže utječu na ljude inače, a koliko su sada za vrijeme pandemije?
– Pa društvene mreže imaju svojih prednosti naravno, ali imaju i onih nekih loših strana. Generalno društvene mreže, nevezano za pandemiju, utječu na to da ljudi koji provode puno vremena na njima krenu da zanemarivaju svoj privatni život, utječu i na promjene raspoloženja, negativne posljedice ostavlja i upoređivanje svog života s tuđim životima što također loše utječe, jer uvijek ćemo na društvenim mrežama naći nekoga ko ima ili barem izgleda da ima bolji život od nas i biti prijatelj na društvenim mrežama ne znači da smo u stvari društveni i da su ti prijatelji stvarni. Kada se koncentrišemo na ono šta vidimo na društvenim mrežama, što u suštini u većini slučajeva nije istinito, negdje gubimo socijalni život u stvarnosti i gubimo kontakte koji su nam jako potrebni. Ako sad na to nadodamo pandemiju koronavirusa, ono što je izuzetno teško jesu informacije koje primamo putem društvenih mreža koje su neprovjerene, nefiltrirane i većinom idu na senzacionalizam. Tako da su mladi ljudi najviše, ali i svi oni koji koriste društvene mreže bombardovani raznim informacijama o pandemiji, o posljedicama, o vakcinaciji evo u posljednjem periodu i većina tih informacija su netačne i kada to sve zajedno stavimo, tako kažem, na vagu taj stres i anksioznost i preopterećenost informacijama kojima smo svi izloženi utječe na pogoršanje mentalnog zdravlja. Tako da u suštini što više možemo da se odmaknemo od društvenih mreža. Znam da to nije moguće, ali barem da svi smanjimo, da tako kažem, vrijeme koje provodimo na Instagramu, Facebook-u ili na nekim društvenim mrežama bit će bolje za naše mentalno zdravlje.
Zapravo apsurd društvenih mreža jeste da se zovu društvene mreže,a mi zapravo ostajemo bez društva?
– U suštini to je ono što se dešava. Počinjemo da živimo u nekom imaginarnom svijetu koji je lažan i onda jako često zanemarujemo i gubimo volju da se trudimo za prave kontakte i stvarnu povezanost.
Evo već par puta ste iskoristili termin anksioznost, odnosno tjeskoba. Neki ljudi je smatraju nekim strašnim psihološkim problemom i čak tabu temom, a druga strana je dijametralno suprotna koja tvrdi da je to samo od viška slobodnog vremena, iz dosade… tko je tu upravu?
– Pa u suštini, anksioznost psiholozi definiraju kao jako osjećaj nelagode i napetosti, zabrinutosti i iracionalnog straha. Glavna razlika između straha i anksioznosti jeste što je strah jako često realan.Npr. Ukoliko vidimo zmiju na putu, a bojimo se zmija i osjetimo veliki stres i preplašimo se to je realna opasnost, al’ ona će proći. Ansioznost se javlja kod zamišljene opasnosti kada naš mozak predviđa nešto loše da će se desiti, stvara scenarije u glavi o negativnim posljedicama raznih događaja za koje uopće ne znamo da li će se uopće desiti ili neće i onda tijelo u konstantnoj napetosti, iščekivanju nečega lošeg da se desi vodi do toga da postajemo jako anksiozni. Anksioznost i može i ne mora biti problem. Svi smo mi kao ljudska bića u određenim situacijama anksiozni, nekada duži vremenski period, nekada malo kraći, ali kao ljudska bića smo naučili da se nosimo s tim. Ono što postaje zabrinjavajuće, ukoliko ne provodimo jako malo vremena ne razmišljajući o negativnostima, što više vremena provodimo razmišljajući o negativnostima, anksioznost se povećava. Većina ljudi može da se izbori sa tim, ali nažalost kod nekih ljudi ta anksioznost može preći u depresiju ili neke teže psihičke poremećaje. Većinom se ne dešava, ali ukoliko ne potražimo pomoć ili psihološku pomoć ili pomoć nekih nama bliskih ljudi, ako pokušavamo da se izborimo sami sa tim, onda to može nekako imati i negativnije posljedice. Tako da, u suštini, ja bih rekla da smo negdje u sredini. Nije strašno kao što neki ljudi predstavljaju, ali nije ni bezazlena stvar i definitivno ne nastaje zato što nam je dosadno. Mislim da je jako bitno da to i ljudi znaju i da znaju da što su više izloženi stresu zbog raznih faktora veća je vjerovatnoća da će se naša anksioznost povećati.
U principu, ljudi koji tvrde da je to zapravo izmišljeno, u suštini i oni su nekad anksiozni, samo to ne nazivaju tim imenom?
– Većinom u našem društvu to se naziva nervoza ili tjeskoba. Osjećam se tjeskobno, nervozno i svi to nekada iskusimo. Mi u psihologiji i psihoterapiji imamo stručni naziv, a to je anksioznost i glavne posljedice koje možemo osjetiti: velika zabrinutost, teškoće u koncentraciji, negativna očekivanja, negativno razmišljanje o sebi, netolerancija na bilo kakve negativne događaje, povećan nivo frustracije… Znači, ovo sve što sam navela je nešto što smo svi iskusili ili svaki dan nešto od ovog iskusimo, ali kada ovo traje duži vremenski period i kada stalno traje, e onda to postaje problem jer niti naš mozak, niti naše tijelo ne može podnijeti da stalno bude u stanju zabrinutosti i neizvjesnosti.
Upravo u takvom smo stanju proteklu godinu dana, kako se oduprijeti svim tim negativnostima koje su oko nas?
– Odgovor je dosta komplikovan jer smo mi svi individue. Ono što meni, recimo, pomaže možda neće pomoći Vama ili nekome drugome. Ono šta sam već spomenula jeste što manje društvenih mreža, što manje generalno i televizije i medija, čisto da se sklonimo od tih negativnih utjecaja koliko god da je to moguće. Što manje slušamo o tome bit će nam bolje, jako puno vremena vani, koliko god je moguće. Bez obzira što je preporuka da imamo smanjene kontakte u ovome vremenu, jako je bitno da imamo određene ljude za koje znamo da su sigurni, sa kojima možemo provoditi vrijeme i gdje možemo da kažemo šta nas muči, jednostavno da podijelimo i naše probleme i stresore sa nekim u koga imamo povjerenje. Stvarni ljudski kontakt, priroda, udaljenost od društvenih mreža, medija je način na koji možemo da se zaštitimo. Ukoliko i ovo ne pomaže, možemo potražiti psihološku pomoć, postoji jako dosta dobrih psihologa i terapeuta u našem kantonu koji rade i pružaju besplatnu psihološku pomoć, neki ne, ali svako kome treba podrška, može je pronaći.
Hoćete reći da možemo razgovarati i sa dva metra razmaka?
– Da, naravno!
Što bi nam bila prva psihološka pomoć u pandemiji COVID-a 19?
– Prva psihološka pomoć je nešto što je bilo jako bitno prošle godine, kada je cijela ova pandemija krenula i kada nitko od nas nije znao što očekivati. Razni psiholozi na nivou cijele države doista su organizovali, u njihovim mogućnostima, prvu psihološku pomoć. U ovome trenutku to nije toliko, ta prva psihološka pomoć nije toliko, da tako kažem, nužna, iako naravno ima slučajeva kada je bitna. Ono što je bitno u pružanju prve psihološke pomoći, kada vidimo da netko ne može da podnese, da se boji, da ima iracionalna razmišljanja, jeste da pristupimo jako smireno toj osobi sa što blažim glasom, vrlo jednostavno govoriti i ostaviti dojam da imamo samopouzdanja, da mi možemo da se iznesemo sa tom situacijom kada već ta osoba ne može. To sve u suštini podrazumijeva da za tu osobu, kojoj želimo da pružimo prvu psihološku pomoć, pokušavamo da stvorimo osjećaj sigurnosti. Druga stvar koja je jako bitna jeste da aktivno slušamo. Nekada kada pružamo prvu psihološku pomoć nije toliko bitno šta mi kažemo, nego da damo priliku toj drugoj osobi da ona kaže šta je muči jer možda, realno, mi ne možemo pomoći toj osobi sa problemom s kojim se suočava, ali možemo da aktivno saslušamo sve šta govori. U prvoj psihološkoj pomoći ne nudimo rješenje, nismo mi ti koji ćemo riješiti taj problem, ali jednostavno bit ćemo tu uz osobu, slušat ćemo, davat ćemo vrlo jasne informacije, nećemo lagati, ako je riječ o pandemiji, ako je riječ o situaciji s koronavirusom jako je bitno da dajemo tačne, istinite informacije i da ponavljamo, koliko god je puta moguće kako bi nas osoba čula, jer osoba kojoj je potrebna prva psihološka pomoć, vjerovatno, u tome trenutku, nema ni kapacitet da u potpunosti čuje ono šta govorimo. Tako da moramo biti smireni, blagi, djelovati samopuzdano, slušati – to je najvažnija stavka u svemu ovome i davati vrlo jednostavne i vrlo jasne odgovore koji su istiniti. Onako zvuči dosta jednostavno, ali to i treba da bude tako jer prvu psihološku pomoć ne pružaju samo psiholozi. Ne mogu psiholozi ili psihijatri biti uvijek tu kada je nekome potrebna prva psihološka pomoć, to može biti bilo tko od nas. Kada se nađemo u toj situaciji koja je akutna, kojoj moramo pristupiti i ovo o čemu ja sad pričam može napraviti veliki broj ljudi i jako je bitno, mislim, da svi znamo šta je potrebno da uradimo kada je kritična situacija.
Uz ove informacije nam je samo potrebna dobra volja.
– To prvo, naravno i da mi zadržimo svoju smirenost. Bez obzira koliko situacija loše izgleda, da mi zadržimo svoju smirenost da bi mogli uraditi ovo o čemu smo pričali.
Je li se povećao broj osoba koje su vas kontaktirale?
– Definitivno! Čak u ovoj godini 2021. broj ljudi koji nas je kontaktirao za psihološku pomoć je još veći nego prošle godine. Prošle godine su ljudi bili nekako u strahu, zabrinuti prvo za svoju egzistenciju, nisu znali koliko dugo će trajati. Nekako ove godine taj teret koji nosimo cijelu prethodnu godinu je dosegao svoj vrhunac i ljudi jednostavno ne mogu da trpe i ne mogu da podnose. Jako puno ljudi nam se javlja i šta je možda jako interesantno, jako puno mladih ljudi i djece. Dosta tinejdžera i dosta djece je koji ne mogu da se iznesu sa školskim obavezama, sa online nastavom, jednostavno gdje je sve to previše za njih i recimo to je možda nama bilo iznenađenje jer nismo očekivali da će toliki broj mladih ljudi da nam se javi. Generalno, broj je, evo barem, duplo veći možda i više, nego što je to norma prije pandemije.
Možemo li onda reći da napredujemo kao društvo po pitanju destigmatizacije mentalnog zdravlja?
– Ja definitivno to mislim. Prethodnih godina i nekako sve više, čak potaknuto i ovom pandemijom, ako možemo reći da je neka dobra stvar ove pandemije jeste što ljudi više obraćaju pažnju na svoje mentalno zdravlje i mentalno zdravlje drugih ljudi. Nama dolaze ljudi koji u nekim normalnim okolnostima, bez obzira koliko im je loše, nikada se ne bi obratili psihologu, ali sada nekako uviđaju koliko je to potrebno. Meni je izuzetno drago što veliki broj građana prepoznaje to jer u suštini mi smo tu da pomognemo i to doista ne bi trebao biti nikakav tabu i drago mi je što se to mijenja.
Kako održavati mentalno zdravlje, odnosno kako prepoznati je li treba psihologa, psihoterapeuta ili psihijatra?
– Kada osoba, recimo neki fizički simptomi, kada se apetit smanjuje ili se možda previše jede, nesanica, poteškoće u koncetraciji, nemogućnost završavanja poslova, velika iritabilnost, izbjegavanje kontakata… To su sve nekako prvi znakovi koji ukazuju da je bitno ili da porazgovaramo s nekim, a u većini slučajeva da potražimo psihološku pomoć. I naravno ono šta sam već govorila jeste stalno previđanje negativnih stvari, crne misli, konstantan umor… To je nekako pokazatelj da im je potrebna podrška.
Gospođo Memić, hvala Vam na ovo razgovoru, imate li što poručiti za kraj?
– Ja šta želim da naglasim da je mentalno zdravlje ključno za sve nas, da trebamo da što više istražujemo i mi lično, da trebamo da budemo iskreni prema sebi i da jednostavno razgovaramo s nama bliskim ljudima o onome šta nas muči, bezobzira koliko to malo izgledalo, ali i male stvari mogu imati jako velike posljedice na mentalno zdravlje. Znači otvorite se, tražite podršku i u krajnjem slučaju mi psiholozi i psihoterapeuti smo tu za vas.