Nogom pregaziti orovska brda (brda iznad Orahova Dola u općini Ravno), znači vratiti se u prošlost o kojoj nadahnuto priča nostalgični Božo Burum, dubrovački ugostitelj koji u rodnom selu pravi ni manje ni više nego hotel. Veli, paslo je tu nekada preko 5.000 brava, a i brojna – na stotine, stoka krupnog zuba – krave, volovi koji su služili za oranje i konji. Za razliku od većine drugih sela oko Popova, Orovci nisu svoja stada izgonili na planinske pašnjake sjevera Hercegovine, nego su ih tu u brdima, ljeti od lipnja do konca rujna, napasali. Zimi su išli južnije na padine Neprobića, prema Slanom. Gospar Božo veli da su volovi bili tako izdresirani da su poslije ispaše na zaravni između 982 metra visokog Ilijinog brda i zaseoka Bjeljave, sami vođeni zovom juga, poput ptica selica, išli do Slanog, na zimske pašnjake.
Sve je bilo podređeno sezonskom stočarstvu. Orovci bi kasno u proljeće poprtljali stoku i „čeljad“, te selili na ljetne pašnjake, gdje su ostajali do konca rujna. O tom životu svjedoče ostaci krasnih kamenih kuća na Bjeljavama, koje su poznate ne samo po stočarstvu nego i kao svojevrsna zračna banja. Božo ističe da su tu dolazili oboljeli od tuberkuloze, pa čak i karcinoma, živjeli životom stočara, pili kozje mlijeko koje smatra posebice ljekovitim jer „koza brsti pupove ljekovitih trava i biljaka pa im je i mlijeko bilo ljekovito“. Pošto se upravo na tom prostoru sudaraju morske i kontinentalne struje raslinje je obogaćeno jodom od morske soli, što sve skupa čini ljekoviti miks. Uglavnom, zdravstveno stanje bolesnika boravkom u tom skrivenom kutku, između brda, Božo tvrdi – vidno se popravljalo.
Navedena dva pasusa bila bi siže nekadašnjeg života u Orahovom Dolu, naselju koje se spominje još 1.284. godine, jednom od najimućnijih u Popovu. Nakon što su njihovim stazama prošli spomenuti Božo Burum, te Ljubušak Vinko Herceg, neumorni arheolog amater i uz tekst potpisani, ostali su zadivljeni visprenošću i radnim elanom tih ljudi. Uz strminu koja bi mogla poslužiti i za vježbanje blažih oblika alpinizma, trebalo je ne samo istjerati stoku, nego uznijeti alat i kućne potrepštine, pa čuvati, musti i siriti, orati i kopati… I to nije sve, da bi stoka mogla na tom prostoru boraviti mjesecima, valjalo je praviti čatrnje i bunare. Trebalo je biti veliki majstor bez cementa s krečom i crvenicom, vješto ih utvrditi da drže vodu.
Da su u tome bili vrlo uspješni svjedoče čatrnje na koje smo naišli, od kojih su neke po slobodnoj prosudbi, stare po par stotina godina. Jedna od njih je u stvari utvrđena jama, reklo bi se po letu kamena, bez dna. Pitanje kako je njezin vlasnik bez dizalica, uspio bezdan utvrditi da drži vodu, ostalo je bez odgovora. Vodilo se računa i o duhovnom životu, pa je na Maloj Orlici, brdu s kojeg puca krasan pogled na Dubrovački akvatorij, otoke Šipan i Mljet, podignuta zavjetna kapelica sv. Jakova…
Osipanje stanovništva, počelo sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a intenziviralo se ukidanjem uskotračne pruge 1976. godine. Naime, do tada su u Dubrovačkom primorju zaposleni Orovci, „bokom“ kako su zvali uskotračnu željeznicu, za vikende ili na odmore, dolazili kući, a kada je ukinuta pruga valjalo se seliti u Dubrovnik. Ipak tradicija, a time i održavanje zavjetne mise 25. lipnja, se zadržala sve do pred posljednji rat. U zadnjih tridesetak godina ti su predjeli zaboravljena zemlja. Carstvo su divljih svinja, srna, a po ostacima kostura na koje smo nailazili i zvijeri – vukova. Da tim područjem prošeta i po koji medvjed već je poznato. Međutim, za oko nam je zapalo da ptica u tom prostranstvu uopće nema!? Tišinu je nakratko remetio samo jedan gavran.
Jasno, nisu samo prostrani pašnjaci između orovskih zaselaka Bjeljave/Plitki Do i Grabovi Do, zaslužni za stoljetni prosperitet ovoga naselja. Tome je doprinosilo polje ispod sela, te karavanski put, odnosno put soli, njegovim rubom. Tu na korak od puta Franje Josipa, kako Orovci zovu uzanu prometnicu Zavala – Slano, proteže se i put soli. Bio je tu od vajkada, što je svakako utjecalo na ljude koji su u gradnji njegovali mediteranski štih – kamene kuće i uzane uličice – kale. Za ilustraciju koliko je u tom kršnom kraju zemlja bila na cijeni svjedoči njegov izgled. Orahov Do je naselje iznimno zbijenih kuća od krasno obrađenog kamena i uz kuće popločanih kamenih guvna. Sam izgled mjesta asocira da su njegovi pioniri zemlju cijenili k’o zlato. Nije tu bilo gradnje na sve strane nego samo tamo gdje nema zemlje. Na prostoru koji bi se mogao pokriti s nekoliko ovećih deka, živjelo je i do 45 obitelji s 309 stanovnika koliko je selo brojalo 1948. godine!?
D. Musa
Od Ruđera do čuvenih vina
Selo Orahov Do najpoznatije je po Ruđeru Boškoviću, točnije tu se 1641, godine rodio Nikola Bošković, otac čuvenog znanstvenika. Iz Orahova Dola potječu i dvojica biskupa – fra Toma Medvjedović (1533. – 1607.) i njegov bratić Benedikt Medvjedović (1582. – 1654.). Valja svakako spomenuti da su Ruđerovog strica don Iliju Boškovića (1648. – 1962.) ubili uskoci tijekom mise na vratima crkve Ivana Krstitelja. Uz navedeno Orahov Do je poznat po vinu, kažu ravnom ga nije bilo, te ukusnom mesu, janjetini i drugom što je zasluga zračnih struja koje su solile travu za nekada brojna stada. (dmu)
Pentranje uz kraška brda s ciljem
Uspon na kamenita brda iznad Orahova Dola, pod čijim liticama su se prije nekoliko desetaka godina gnijezdili bjeloglavi supovi, koje je narod još zvao lešinari, nije bilo put bez cilja. Ugostitelj Božo Burum uz hod stazama djetinjstva, htio je izvidjeti čime sve upotpuniti turističke sadržaje kad otvori hotel. Pentranje je urodilo plodom, važno bi bilo probiti put od Bjeljava do podnožja Ilijina brda i pretvoriti ga u stazu za bicikliste. Iz podnožja bi slijedio uspon na Ilijino brdo, pa na Malu i Veliku Orlicu. Uz moguće noćenje u dolini, jasno pod zvijezdama, taj bi se izlet odlično prodavao u Dubrovniku. Ostale pojedinosti nećemo otkrivati. Vinko Herceg, tražio je tragove starih civilizacija, ali je uspio naći samo fosile školjki i riba, dok je novinar uživao u prekrasnim krajolicima i bilježio. (dmu)
{gallery}2020/orahovdo{/gallery}
