Nismo baš kanili kopirati Homera, koji je opjevavši Trojanski rat nakon nekoliko milenija dao nemjerljiv poticaj turskom, pa i grčkom turizmu. Elem, uputili smo se u potragu za nepoznatom nekropolom stećaka negdje kraj napuštenog sela Paraunić u općini Ravno, a otkrili pravi biser tradicionalne arhitekture donje Hercegovine. Riječ je o samom naselju Paraunić, u kojem bi se s malo truda oko čišćenja, mogli snimati Raosovi „Prosjaci i sinovi“. Po legendama zabilježenim u Turističkoj monografiji općine Ravno „Neispričana priča“ čiji su autori dr. Domagoj Vidović, Stanislav Vukorep, publicist iz Čapljine i Vesna Slobođan ravanjska pjesnikinja, da je imao svog Homera Paraunić bi se mogao nositi sa znamenitom Trojom.
Na stranici 106. spomenute monografije stoji – Paraunići su najjužniji zaselak sela Trnčina, smješten podno brda Ostrog između zaseoka Bjeljave i Zavale. Ime su dobili po iseljenom rodu Paraunić. Paraunima su se nekoć nazvali Romi (smatralo se da su došli iz Egipta(?) , a paraun je mjesna inačica egipatske vladarske titule faraon). Selo je nekoć bilo posjedom franjevačkog samostana u Slanom“. Dovoljno da razbukta maštu namjernika. Suputnici Stanislav Vukorep jedan od koautora monografije kaže kako su napisali „ono što su čuli“, a u od zadnjeg rata nenaseljeni Paraunić, nisu dolazili. Vinko Herceg ljubuški arheolog amater, gorio je od želje da vidi stećke tvrdeći da bi trebali biti „drugačiji od nama poznatih, čim se oko mjesta ispredaju takve legende“, a vođa puta Pero Radić, čudio se kako je nekada široki konjski put obrastao u krašku šumu. To nekada bilo je prije pedesetak godina kada je kao dječak poslom dolazio u Paraunić, gdje je njegova obitelj, imala zemlju i stanje.
Nakon jedno i pol satnog probijanja zaraslom stazom s vrha brda Ostrog zapljusnuo nas je prizor kraške ljepote. Vinko Herceg, uz ostalo i lovac, ustvrdio je da u okrajku jede od livada vidio tri ili četiri srne, koje su nestale negdje u gustišu. Lovačka fatamorgana ili ne, tek u Parauniću i oko njega se ima što vidjeti. Seoce koje su nekada nastanjivali Matijići, Šabanovići, Elezovići i Radići, pravi je unikat kamene arhitekture! Stojne kuće koje sudeći po drveću uz njih stare dva tri stoljeća, stamene štale od kresanog kamena, čatrnje s „bocalima“ izdubljenim u kamenu, kamena korita, kamenom ozidani bunari, kameno guvno, masivni potporni zidovi zidani „pod konac“, također od kamena… Zanimljivo, sva ta zdanja stisnuta su u okrajku iznad prostranih livada što samo potvrđuje koliko su stari Hercegovci cijenili zemlju. Čak je između njiva uzdignuti put, izgrađen od kamena koji je vađen krčenjem njiva!!! Kad smo sagledali taj ures ljudskog mara, prva pomisao je bila da općina Ravno, to napušteno seoce otkupi od vlasnika rasutih po svijetu i sačuva za naredne generacije.
Ništa tu ne treba ni pisati ni crtati, arhitektura, građevni materijal i sklad s prirodom sami govore. Od dolaska raznoraznih bjelosvjetskih „prosvjetitelja“ na ove prostore koji nas ubiše pričom o „održivom razvoju“ koja se u našoj inačici pretvorila u izvlačenje novca za Bog te pitao koje svrhe, zaboravismo na naša „faraonska“ ubava mjestašca poput Paraunića. Tu u mitskoj udolini okruženoj kamenitim uzvisinama obraslim crnograbom i kržljavim hrastom, priča o „održivom razvoju“ i to u skladu s prirodom, postaje jasna kao dan. Suputnik Pero Radić svjedočeći o gospodarskoj moći „faraona“ iz Perunića reče da je posljednji žitelj naselja Bećir Šabanović, imao čak četiri jarma volova(!), tj. osam volova, orao je sebi i drugima, a gdje druga stoka?!
Razgledajući okolicu seoceta uočili smo dvije „piramide“, čatrnju sagrađenu u obliku piramide na čijem je vrhu u kamenu umjetnički izgubljeni kameni bocal i brdo piramidu u smjeru Zavale i čuvene Vjetrenice. S brdom piramidom poklopila se i morfologija, kamenje je naslagano vodoravno poput kiklopskih blokova ugrađenih u egipatske piramide. Što bi dao Semir Osmanagić visočki zaljubljenik u piramide, da u svom okruženju ima takvo djelo? Na padinama Ostroga zamijetili smo i kamenolom vjerojatno za gradnju stećaka. Međutim, stećke ne nađosmo, jer smo zadocnili diveći se Parauniću, a uz tekst potpisanom, valjalo je u Troju (Gabelu) na nogometnu utakmicu.
{gallery}2021/3/paraunici{/gallery}
Tekst i foto: Dušan Musa
