Mara i Nikola Perić iz Čeljeva proslavili su rijedak i vrijedan jubilej – 60 godina zajedničkog života, dijamantnu obljetnicu braka.

Obljetnicu su proslavili misom zahvale u crkvi Presvetog Srca Isusova u Čeljevu. Misu je predvodio mons. Ratko Perić, biskup u miru, koji je i Nikolin brat. Župnik don Ivo Šutalo im je uručio i čestitku od pape Lava XIV. – spomenicu i križ. 

Nakon misnog slavlja, uslijedilo je slavlje s obitelji i prijateljima. 

Marina i Nikolina priča nije priča o velikim gestama i romantičnim filmovima, nego o razumu, strpljenju, radu i međusobnom poštovanju, vrijednostima koje su ih održale kroz šest desetljeća.

Upoznali su se u vremenu kada nije bilo kina, struje ni igranki. Umjesto toga, po selima su se održavala sijela, a svjetlo je dolazilo tek od fenjera. Upravo u takvom okruženju započela je njihova priča.

„Nismo se ni puno pričali, a kamoli ljubakali“, prisjeća se Nikola. „Ali zato smo opstali. Sve smo radili polako i s razumom.“

Nikola priznaje kako Maru nije odmah zapazio na poseban način – bila je tiha, nenametljiva i povučena. No, kako kaže, „Bog je tako dao“ da se upravo ona nađe na njegovu životnom putu. Zaprosio ju je u godinama kada je to bilo uobičajeno, bez velikih pitanja i premišljanja.

„Razum je bio ključ svega“, ističe Nikola. „Kad imaš razum, onda sve drugo dolazi samo. Ljubav nije samo nježnost – ljubav je pomaganje. Ja ljubim kroz pomaganje.“

Mara potvrđuje da njihova priča nikada nije bila burna, ali je tijekom šezdeset godine uvijek bila stabilna.
„Da me danas netko pita bih li se opet udala – opet bih za njega. Slagali smo se. Nekad se prepiralo, ali ozbiljno – nikad.“

Razlaz im, kažu, nikada nije bio opcija. U vremenu u kojem su živjeli, brak se shvaćao kao trajna obveza, a problemi su se rješavali strpljenjem i vjerom.

Danas su i dalje aktivni, vedri i zahvalni. Imaju troje djece, devetero unučadi i troje praunučadi, a najveća radost im je kada se obitelj okupi.

Nikola se s osmijehom prisjeća i vlastitog vjenčanja. Prsten kojim su se vjenčali bio je zajednički za više obitelji – visio je na gredi u jednoj kući i koristio se za sva vjenčanja.

„Živjelo se disciplinirano“, kaže Nikola. „Nije bilo razmetanja. I najvažnije – nismo jedno drugome stalno prigovarali. Prigovor vodi u svađu. Treba znati prešutjeti.“

To je i savjet koji danas upućuju mladima – ne reći sve odmah, pregristi jezik, pustiti da prođe.

Mara dodaje kako je cijeli život radila – u polju i u kući – ali uz puno smijeha i toplih trenutaka. Jedna šaljiva zgoda koju pamti Mara je, da je jednom nakon što su svi radili vani, ušli u kuću, sjeli za stol i očekivali od nje i ručak i da ih poslužuje: “A ja zajedno s njima bila radila. E tu sam počela prigovarati kako nije u redu i da ću otići i počela se spremati, kad on za mnom i kaže – evo ti 2000 eura pa idi kuda hoćeš – e onda sam zastala i vratila, pa smo se svi lijepo nasmijali.”

Kao najveću snagu svoje obitelji Nikola ističe rad, molitvu i red:
„Kad sjedim – čitam. Kad ustanem – radim. Kad legnem – molim.“

Na pitanje što bi poručila unucima pri izboru životnog partnera, Mara bez razmišljanja odgovara:
„Neka biraju razumne. Razum je najvažniji.“

Njihova dijamantna obljetnica nije samo slavlje dugog braka, nego i podsjetnik da su jednostavnost, poštovanje i vjera vrijednosti koje nadživljavaju vrijeme.