Neobičnom knjigom „(O)tisak u vremenu” Ivanka Džajić obilježila je kraj duge i plodne profesionalne novinarske karijere.
Reći za ovo djelo da je kronika jednog vremena ili kronika Čapljine, bilo bi nepotpuno jer ona je upravo ono što naslov sugerira – otisak vremena. Priča o vremenu putem novinarskih uradaka je saga o lokalnom i globalnom, jedno od drugog je neodvojivo. Kao ilustracija zanimljivosti u razdoblju od četvrt stoljeća kada datiraju prvi članci, može potvrdi drugi naslova u prvom tomu od 16. veljače 1995. godine, koji glasi „Profesori odlaze u trgovce”. Naslov je proizišao iz razgovora sa Stipom Jurkovićem tadašnjim ravnateljem Srednje škole u Čapljini, a govori o slučaju profesora glazbe koji je katedru zamijenio za trgovački šank, zbog više plaće. Plaće profesora tada su iznosile 840 kuna?!
Već ovaj podatak sam po sebi, ilustrira zanimljivost tematike izlistane na stranicama knjige. Tijekom dvanaest dopisničkih godina uvrštenih u „(O)tisak u vremenu” more je sličnih zanimljivosti, nakon čijeg čitanja se zapitamo – jesmo li mi to zaista (pro)živjeli? I to je još jedna simbolika djela – dvanaest godina, kao dvanaest mjeseci u godini. Vrijeme – mjeseci, prolazi i kroz slične događaje – rađanje života, se ponavlja. I tako u krug. Da dvanaest tih „krugova” ne ode u zaborav, pobrinula se kolegica Džajić.
„Ovo je knjiga podsjećanja na jedno burno vrijeme i govori o dinamičnom životu i događajima koji su prohujali ostavljajući traga i u vremenu današnjem i u vremenu budućem. To je vrijeme pogibije branitelja i sjećanja na njih, brige o prognanicima, razvojačenih mladića bez posla, dolazaka brojnih međunarodnih predstavnika, podizanja nepravednih optužnica, ogorčene borbe da se u miru sačuva nacionalni i vjerski identitet, odnosno sve ono što je u ratu izboreno i čak dogovoreno za diplomatskim stolovima, a što je sve skupa ponovo došlo pod veliki znak pitanja. To je i vrijeme obnove porušenih mostova, naselja i crkava, obnavljanja gospodarstva, povratka u zabranjenu prošlost i govora o onome o čemu se desetljećima šutjelo”, uz ostalo ističe Josip Jović jedan od recenzenta, svojedobno, u dva navrata, glavni urednik „Slobodne Dalmacije”.
Jović naglašava da je u vrijeme u kojem je Ivanka Džajić bila dopisnik Slobodne Dalmacije, ovaj splitski dnevnik bio ne samo „najčitaniji, nego i jedini dnevni list u Hercegovini”. U tim vremenima splitski dnevnik imao dopisnike u svim mjestima Bosne i Hercegovine gdje žive Hrvati, „iznimno zapažen bio je Ivankin reporterski nerv”.
Sam po sebi zanimljiv je i put nastanka ovoga dvotomog djela koje obuhvata razdoblje od 1995. pa do 2007. godine. „Originale je marljivo čitao, izrezivao i potom ljepilom u traci (selotejpom) lijepio u bilježnicu formata A4 moj, tada četrnaestogodišnji, sin Damir Naime, u još uvijek ratnom vremenu, drugog ljepila nije mu bilo na raspolaganju. Trag selotejpa vidljiv je kao okvir na nizu prvih tekstova koji su skenirani za potrebe nastanka knjige”, kaže kolegica Džajić te kao njoj posebno značajno ističe sinove riječi:
„Mama, evo ti bilježnicu! Ti nastavi izrezivati i lijepiti tekstove jer se tako neće izgubiti, a bila bi to velika šteta”, kaže autorica dodajući: „Poslušala sam ga”.
Tako nastade knjiga i to dvotoma s preko 1.100 stranica! Moramo primijetiti da je „(O)tisak u vremenu” Ivanke Džajić i svojevrsna ilustracija novinarima koliko napišu tijekom svog profesionalnog radnog vijeka i to kao dopisnici, a tek koja brda prođu kroz redovite radne zadatke. Autorica ističe da je vrlo ponosna što su njezinu knjigu upotpunili Josip Jović, u dvostrukoj ulozi – urednika i recenzenta, drugi recenzent je Miro Petrović. Naslovnicu knjige kreirao je Ivo Pervan, vrsni hrvatski fotograf. Nakladnik knjige je „Radiopostaja Čapljina” d. o. o. Knjiga je tiskana u SZR „IDMI-TISAK” Gabela. Sponzori izdanja su dr. Smiljan Vidić, gradonačelnik Grada Čapljine i dr, sc. Nevenko Herceg, predsjednik Vlade Hercegovačko-neretvanske županije.
D. Musa
Novinarski put od rudarske Breze do pitoreske Čapljine
Knjiga Ivanke Džajić, „(O)tisak u vremenu”, isječak je iz duge karijere profesionalnog novinara započete u rodnoj Brezi. Kao studentica žurnalistike, tako se tada zvao studij novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, prve tekstove objavljuje u sarajevskom Oslobođenju, a po povratku u Brezu karijeru profesionalnog novinara započinje u „Brezanskom rudaru”, čija je najprije novinarka, od 1979. do 1981., a zatim od 1981. do 1986. urednica.
Ljubav i brak je vraćaju u postojbinu roditelja – Hercegovinu. Koncem 1986. godine započinje raditi u Radio Čapljini. U početku je bila novinarka i voditeljica programa, prva u ovoj kući osnovanoj 1976., s diplomom novinarstva. Od 1993. godine na poziciji je ravnateljice i glavne urednice ove medijske kuće na hrvatskom jeziku. Uz već spomenute medije surađivala je i u – Večernjem listu, zatim Dnevnom listu, Horizontu, Hrvatskom Radiju, pa Radiju Herceg-Bosne, Federalnom radiju, Novinskoj agenciji HABENA… Ovih dana kreće u profesionalnu, ali ne i novinarsku mirovinu. (dmu)
{gallery}2021/1/ivankadzajic{/gallery}