Da život doista piše romane upućuje i gastarbajterska storija Igora Vukančića. Elem, Igor je radio kao konobar, dok se nije u potrazi za boljom zaradom našao u Austriji, gdje je u okolici Beča, uz pomoć rodbine, našao posao iz snova – njeguje konje. U stvari poput Roberta Redforda u filmu „Šaptač konjima“, odnosno Toma Brookera junaka istoimenog bestselera pisca Nicholasa Evansa, Igor i doslovce priča s konjima. Na upit kako izgleda posao „šaptača konjima“, igor kaže:
„Radim na privatnom imanju, farmi, koja ima 27 raznoraznih vrsta konja, od malih ponija tzv. haflingera, do sportskih velikih konja, srednjih, raznoraznih naravi, jedni odlaze na natjecanja, drugi služe za rekreacijsko jahanje. Konje pazim, hranim, izvodim na pašu… Ima malih, ponija, ali i ogromnih konja, visokih 187 centimetar, svakakvih naravi, kao i ljudi“, priča Igor visok oko 170 centimetara, pa nastavlja kako on već tri godine uspijeva da mu i četveronožni kolosi jedu iz ruku:
„Prvo što su me naučili kad sam došao na taj posao bilo je – ne smiješ se bojati konja! Konj to osjeti, ako se ti bojiš onda je on neposlušan, hoće pobjeći, podivljati. Ako si opušteniji, imaš nešto pri ruci za nahraniti, neke žitarice, voće, mrkvu, jabuke onda su dobrodušni“, kaže Igor, a zatim na opasku da i konji vole mito, nastavlja:
„Moglo bi se reći. Moj radni dan počinje u šest i pol, slijedi hranjenje, nakon čega se konji puste da pola sata ili sat jedu žitarice, voće, mrkve, jabuke, sijeno, travu…, a onda se izvode vani u tzv. kopele, ograđene strujom. Izvodim ih dva po dva, sa štikovima. Na ispaši budu do ručka, pasu, trče… onda se iza podne uvode na ručak, ponovno je hranjenje, između izvođenja i uvođenja, slijedi čišćenje, treba se sve izbaciti, ubaciti, počistiti… Moje radno vrijeme se kreće od 6,30 pa do 13,30, dakle, šest, sedam sati dnevno. Na poslu se smjenjujem s bratom u turnusima od po tri mjeseca…“
Farme konja, brojne oko Beča, ističe Igor funkcioniraju poput marina za jahte, izdaje se mjesto ma farmi – štali, a konji su različitih vlasnika. Na upit kako s njima komunicira Igor kaže:
„Iz početka nije bilo lako, nisam znao riječ, dvije njemačkog, bio sam primoran naučiti, tako da sam ono osnovno naučio, već se poprilično sporazumijevam. Posao je takav da se jezik i ne mora znati, zna se što treba raditi – nahrani, očisti, izvedi uvedi, uvijek je ista rutina posla, svaki dan.“
Međutim, za vrijeme dok radi, Igor i doslovce razgovara s konjima, evo i zašto:
„Razgovor je vrlo bitan, vrlo bitan, pogotovu s konjima koji su nemirniji. Dosta toga ovisi i o vremenu, ako je vjetar, puše, kiša, grmljavina, konji su onda divlji, doslovno. Ne svi ima razlike, recimo stariji konji su uglavnom mirni, s njima se lako iziđe na kraj, nema problema, dok ovi mlađi, kao i kod ljudi, što je mlađe to je divlje, što je konj stariji, on je mirniji s njima nema nikakvih problema.
-Dakle, i konji su meteoropati?
-Upravo tako, kad je vrijeme loše, tipa vjetar i kiša, onda se mora posebice paziti, strašljive su životinje. Ako je neki konj jako uznemiren, moraš mu prići s njim porazgovarati, da on osjeti da si uz njega. Tako je i kad radiš u štali, bez obzira konji jeli ili stajali, trebaš im nešto govorit. Vole oni blizinu čovjeka“, naglašava Igor, te na upit na kojem jeziku razgovara s konjima – hrvatskom ili njemačkom, uz osmjeh dodaje:
„To je njima svejedno, bitno je da te čuju! Ne možeš doći među njih, pa šutjeti, to ih uznemiri, treba s njima pričati, nekima treba i šaptati, onda su oni zadovoljni, mirni, krotki…“, zaključuje Igor.
Dakle, umjesto našim ljudima najčešće suđene bauštele, Igor je dobio posao o kojem nikada nije ni razmišljao. Čak su i konji za njega bili misaona imenica, a sada se s njima druži. Kaže da se može štošta naučiti, čak i od konja, a pogotovu njihovih vlasnika. Bez obzira koliko bogati bili, kada dođu obići ljubimca, svi su isti, čiste, timare, izbacuju đubrivo… Zanimljivo, dok u BiH kovački posao izumire, u Austriji su potkivači konja na cijeni, tim se poslom bave isključivo Austrijanci, a zarede su „masne“.
D. Musa