Nekontrolirani uvoz, dominacija trgovačkog lobija, niske cijene, samo su neki od problema na koje godinama ukazuju povrtlari. Kako se oni s tim nose može posvjedočiti primjer Pere Jurković iz Gabele kod Čapljine koji kaže:
„Za mene se može reći – bivši proizvođač rajčica, jer u zadnje vrijeme ja sam izgubio volju, nemam interesa. Prošle godine rajčica je imala neku cijeni, a ranijih godina loše je to bilo. Ne samo rajčica nego i ostali poljoprivredni proizvodi. Naša pijaca je takva, ako se malo pojavi viška robe cijene su „buzašto” i onda čovjek izgubi volju raditi, ja sam jednostavno izgubio nadu da će biti bolje. Sve je gore i gore, vjerujte“, izruči Pero u dahu, te na upit što trenutačno radi nastavlja:
„Trenutačno, orezao sam kivi, imam nešto zasađenog glavatoga kupusa, koji je 30 feniga, na žalost, ne mogu se ni troškovi pokriti. Čovjek koji živi od toga i ako ima malu mirovinu, a mora radi poljoprivredu, to je katastrofa za njega. Ne može preživjeti od poljoprivrede, na žalost. Imamo poticaje to su sitni novci, evo ja sam dobio 600 KM, pa što je 600 KM? Ja trebam zaštititi zelenu salatu, tri – četiri puta to je 600 KM. Za onoga ‘ko se bavi poljoprivrednom, to su sitni novci“.
-Dakle, sada ste se preorijentirali na zelenu salatu?
-Sad radim zelenu salatu, odust’o sam i od paprike i od rajčice, najlone čak ne moram ni staviti, stavim mrežu. Imam plastenik od 1.200 „kvadrata“, jedna „lađa“ otkrivena, mislio sam – bi li je pokrio, nisam, ove druge su ostale, stari najlon. Hoću li ja ubuduće raditi, malo su i godine, ali vjerujte da imam želju neku, nemam. Da znam zašto radim, ja bi radio. Ja dođem na pijacu, taman kao da sam odnekud zalutao, kao da nemam kuće ni kućišta. Da sam došao prositi, čini mi se više bi uprosio nego za robu dobio. Ima cijena, nisam rek’o, desi se, spanak, blitva, ali sve je to mala količina, to postigne cijenu. Međutim, čim se pojavi više robe, to je nizašto, još te ucjenjuju. Onako gledaš – tko sam ja tu, na pijaci, a treba doći izjutra u četiri sata, pa zimi, pa kiše, pa treba tu njivu pripremiti, treba uložiti u nju, gnojivo, traktori, radna snaga. Evo nema ni radne snage, i bolje da je nema, neka ljudi idu vani, neka se snalaze. Ovdje nema budućnosti od poljoprivrede, ljudi koji se uposle u državne tvrtke, pa uz posao pomalo rade, to može nekako, ali samo od zemlje živjeti, bez drugih primanja, to je postalo neizdrživo“, rezolutan je Pero, te na primjedbu da je definitivno odustao od tzv. skupih kultura – rajčica, paprika, a priklonio se jeftinim – zelenoj salati…, nastavlja:
„Ja sam godinama sadio rajčicu, mene rajčica od prve kad kupim sjeme, pa do završnog branja, košta 5 . 6.000 KM! Platim što mi se odgoji rasad i ti ljudi trebaju živjeti, ulag’o sam, ne sve meni, ali sam odust’o. Ne mogu, veliki troškovi. Vjerujte tri marke bila gajba rajčica, 14, 15 kila, gajba je marka! Tako sam za dvije godine na pola odustao od berbe, nisam brao. Kad bi znao da će meni rajčica prosjek biti 1,3 KM, ja bi sadio. Dođem na pijacu, uvezli rajčicu – Turska, Italija, paprika Tunis, pa što je ovo ljudi moji, pa imamo mi našu proizvodnju? Uništi nas uvozni lobi kojeg netko podržava itd. Sad sam se prebacio na zelenu salatu, kupus… Ulog nije velik, pa što bude“.
Primjer ovoga doskora značajnog proizvođača tzv. skupih kultura, zbog visokih ulaganja, rajčica i paprika, može poslužiti kao ilustracija kako je BiH došla u situaciju da uvozi 92 posto konzumne hrane.
{gallery}2020/pero{/gallery}
Tekst i foto: D. Musa
