Nakon odgledane prve predkvalifikacijske utakmice Grčka – Bosna i Hercegovina 24:17, samo su naivni mogli vjerovati da ekipa sastavljena od zadatkom preplašenih momaka može iznenaditi u uzvratu, čak i minimalnom pobjedom. Gledajući zbunjene momke koji u napadu ne iskoriste desetak zicera, a u obrani se ne usuđuju izići na od njih niže grčke vanjske pucače, samo što je uz tekst potpisani mogao poručiti izborniku Toniju Čolini, bilo je da hitno ako je to moguće, zamoli Nikolu Prcu i Vladimira Vranješa da „batale“ obiteljsku večeru i pokušaju spasiti što se spasiti da. Sličan dojam je i poslije druge utakmice.
U želji da učine nešto više naši momci su se ponovo dobro držali četrdesetak minuta, u 41-oj je bilo 16:16, a u 43-oj već 16:18. U jednoj minutu Grci su dva puta zatresli mrežu vratara Burića – Kostakidis i Boskos. Teodorasu Boskosu to nije bilo dovoljno nego je u naredne tri minute još dva puta zatresao Burićevu mrežu, a kako mu se priključio i Dimitrois Tziras za čas je na semaforu stajalo 17:22. I to je to, kraj teorije. Stanje u našim redovima opisuje izjava kapetana Benjamina Burića, jednog od boljih svjetskih čuvara mreže:
„Možda smo čak i korektno odigrali u okviru naših mogućnosti. Ništa ne mogu zamjeriti igračima, jer je 90 posto njih prvi put igralo u reprezentaciji. Njima ne mogu zamjeriti ništa, borili su se i na treningu i na terenu. Razočaran sam i nikad se jadnije nisam osjećao u svojoj karijeri.“
Dakle, uz neiskustvo u ovakvim utakmicama iz ekipe je isijavala nemoć. Što više od mladih obje utakmice, lošije su odigrali iskusniji igrači. Međutim, i to je sport i to je rukomet. Iskazana želja sama po sebi nije dovoljna, treba je ovjeriti srčanošću i dovitljivosti, a kako toga nije bilo onda nije bilo ni izgleda na uspjeh.
Nešto pribraniji od kapetana Burića bio je izbornik Toni Čolina, koji je rekao:
„U drugoj minuti nam se povrijedio Jozinović i taj trenutak nismo mogli nadomjestiti. Probali smo se boriti u obrani koliko smo mogli, ali nije išlo. Na poluvremenu smo imali dva gola zaostatka, nastojali smo napraviti čudo i preokrenuti, ali na žalost nismo uspjeli. Pali smo u mlin i do kraja uspjeli jedino smanjiti rezultat. Bila je želja popraviti dojam iz Grčke, ali nismo uspjeli“, kazao je Čolina, te dodao:
„Ponosan sam na sve ove momke. Ponosan sam što sam bio dio ove priče bez obzira na rezultat. Momci nisu pričali o problemima, nisu spominjali puno toga što se događalo. Oni su heroji za mene i uvijek ću im biti nas raspolaganju“.
Izborniku Čolini kojem se unatoč neuspjehu nema što zamjeriti, vjerojatno bi sastav bio nešto drugačiji da odabir nije obavio njegov prethodnik iznimno neuspješni Ivica Obrvan, koji je u osam utakmica nanizao sedam poraza, a na dušu mu idu i ova dva pretkvalifikacijska, odabrao je ekipu, a onda četiri dana uoči prve utakmice kukavički pobjegao. Međutim, mora se reći da su se bosanskohercegovačkom rukometu poslije fijaska protiv Grčke, dogodile dvije dobre stvari, prva je svakako odlazak Ivice Obrvana, kojem je primarni cilj od dolaska na kormilo reprezentacije bio rastjerivanje starijih igrača. Što je želio tim postići zna samo on, rezultat je prava katastrofa. Druga dobra stvar, je konačno prizemljenje. Sad je posve jasno da smo odlascima – Prce, Vranješa, Karačića, Panića koji je nakon abdikacije Obrvana, najavio mogućnost povratka, nemamo ekipu za pobjede.
Uz sve to bilo bi lijepo kada bi konačno na čelnim pozicijama u Rukometnom savezu BiH, konačno bilo i bivših igrača. Trenutačno je situacija takva da nema niti jednog poznatog rukometnog imena, kao da je savez kužan. Dakle, to je pitanje za rukometne forume sve tri sastavnice urušene rukometne kuće.
D. Musa
