Slučajan susret s Ljubom Grubišićem iz Čapljine, pretvorio se u zanimljivu priču. Naime, Ljubo smatra da je vlasnik najstarije vozačke dozvole ne samo u Čapljini, nego i znatno šire, možda i cijeloj BiH. Uglavnom, 85-godišpnji Ljubo vlasnik je vozačke dozvole punih 68 godina! Prisjećajući se vremena kada i kako je do nje došao, Ljubo kaže:
„Tada je šoferska škola bila u Tuzli, Mostaru, Sarajevu, Banjaluci, razumijete. To je prva šoferska škola bila, godinu dana smo išli, ali ja sam od njih sviju bio najmlađi. Uvjet je bio osamnaest godina, a ja sam bio u Sarajevu, pa sam otišao u ministarstvo, primila me jedna Fatima, fino, ja joj obrazložio stvar i tako ona meni rekla – pošalji podatke, ne boj se. Samo nemoj da ti omladinska organizacija napiše da nevoljaš, ja joj kažem i ja sam tu, ajde dobro. To ti je to bilo. Najprije se polagala škola, pa onda vozački ispit, ali to je bilo povezano“, priča živahni Ljubo pa vraćajući se u djetinjstvo nastavlja:
„Ja sam dijete bez roditelja. Na Širokom Brijegu bio srez, skrbila jedna Marica za m. Ja vazda tražio školu za mehaničara i nešto s motorima. Ne traže, nema, ona kaže – znaš šta je, ja ću te poslati na kurs u Sarajevo, tri mjeseca pa ću te zaposlit, a onda ti snalazi se. Tako i bilo. Ja sam sa sedamnaest godina pošao u tu srednju školu, a uvjet je bio osamnaest. Taman navršio osamnaest, stigla i vozačka“, prisjeća se Ljubo, a onda prelazeći na drugu fazu svojeg života ističe:
„Teško sam ja dobio posao, deset godina sam lutao, na građevinskim mašinama, na ovomu na onomu, tamo, amo, kada se pravila pruga Konjic – Jablanica“, priča Ljubo, a zatim na upit – kuda je sve vozio kamione kada se zaposlio u Neretva transu, kaže:
„Vozio sam svukud, najprije Split, Zagreb…, paprike najviše ljeti, paprike i drugo povrće. To su bila auto manje nosivosti prage i čepeli. Poslije toga došli su šleperi, prešao sam na to i nastavio voziti, svukuda. Prvo sam vozio u Italiju, u Rusiji sam bio puno puta, u Moskvi najmanje trideset puta, Sankt Peterburgu, pa Rostovu na Donu, Sočiju… Išao sam i na Bliski Istok, miješalo se to, nekad tamo, nekad amo“, prisjeća se Ljubo, pa na upit kako – koliko su trajala putovanja se prisjeća:
„Za Moskvu najmanje deset dana, za Siriju put je trajao petnaest do dvadeset dana. Malo smo mi istovarali u Siriji, mi smo preko Sirije išli u Irak. U Irak smo najviše vozili. Jedne prilike smo iz Linca tovarili za televizijski toranj opremu, skroz na pakistansku granicu, za dan u Indiju. Taj put Linc – Iran šar (Iran Sharia na krajnjem jugoistoku Irana op. a.) trajao je četrdeset i dva dana!“
Ljubo se sjeća: „Taj Iran šar, nije bilo lako naći. Pitamo mi u Teheranu njihove vozače, ne zna ti niko kazati. Nema auto karti, nema ništa. Nekako smo došli, daleko, daleko…“
Zbog pobunjenih Kurda kroz države Bliskog istoka i prednje Azije, Ljubo je znao voziti u konvojima pod oružanom pratnjom. Međutim, dobro se zarađivalo, na procent, pet do deset posto. Skrasio se u Čapljini, napravio kuću, a suprugu Štefu rođenu Jakiša, upoznao je na radnoj akciji. Veza je kaže, trajala četiri godine, dok se nisu uzeli. Dok je on bio na pravim vozačkim putešestvijima Štefa je podizala djecu i čuvala kuću. Dobro se sjeća i prvih semafora u Ljubljani 1966. godine. Asfalt je bio prava rijetkost, od Banjaluke do Novske neka kocka, a samo od Novske do Zagreba asfalt. Imao je kaže, tri udesa, ali bez težih posljedica i kaznenog gonjenja. Današnjim vozačima Ljubin je savjet – poštivati prometne propise i ne piti!
Inače, još je uvijek aktivan vozač, reno megana, dozvola mu vrijedi još godinu dana, ali dvoji hoće li je dalje produživati
Tekst i foto: D. Musa