Ljubitelje nogometa koji duže pamte u dolini Neretve, svojim dolaskom iznenadio je Zvonko Bego, suigrač Andrije Ankovića iz Hajduka i reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila zlatnu olimpijsku medalju u Rimu 1960. U planu je bilo da 78-godišnji Zvonko Bego izvede početni udarac, na finalnoj utakmici, međutim kako je prvog dana turnira Hajduk izgubio pa nije bilo ništa od finala. Tako je Zvonko Bego izveo početni udarac na utakmici za treće mjesto Hajduk – Zrinjski, 2:1. Dolazak nekadašnje nogometne zvijezde u Gabelu iskoristili smo za kraći razgovor, o Rim Andriji Ankoviću i nogometu. Pročitali smo u sastavu, u rimu su igrača četiri igrača Hajduka.
„Da, bili smo nas četiri iz Hajduka – Anković, Žanetić Kozlina i ja. Život je htio tako, jedino sam ja još živ. Žao mi je Andrije, bio je dobar igrač i dobar drug,a mlad je umro.“
-Kakav je u to vrijeme bio nogomet?
-Nogomet je u moje vrije, pari se meni, bio bolji nego sad, ja bar tako smatram, pametnije se igralo. Andrija bi sad u ovo vrime, možda još bolje igra nego onda, bio robusan, jak igrač i dobar centarfor. Bili smo dobri prijatelji.
-Onda ste dobro surađivali na terenu?
-Jesmo, ja sam igrao lijevo krilo, a on centarfora. Ja bi obično reka Andriji da ide na prvu stativu, ja ću ga pogoditi u glavu. Događalo se to, često. Ima i jedna zgoda, jedan put je udarija glavom u stativu i reka „pardon“, mislija je da je udarija protivničkog igrača, ha, ha, ha…
-Sjećamo se sličica Zvonko i Ivo Bego?
-Da, to je moj brat, Ivo je igra beka, a ja krilo.
-Što je u to vrijeme bio „posao“ lijevog krila?
-Isto k’a i sad, ja sam mora trkat nazad i naprid, cilj krila je bio da dođe do linije i zavrne.
Tako zbori 78-godišnji zvonko Bego, spreman na šalu i još uvijek zaljubljen u nogomet.
„Ža mi je što Ajduk nije u finalu. Drago mi je što GOŠK igra dobro, želim da tako i nastavi, a mi se vidimo iduće godine, dodao je u šali spominjući da mu je jedan prijatelj rekao da će – živjeti sto godina, ako prija ne umre!
Tekst i foto: D. Musa
