Lidija Pehar profesorica Univerziteta u Sarajevu i Sveučilišta u Mostaru predstavljajući dvoknjižje – „Čovjek – tijelo, duh i duša“, te „Metode i postupci u iscjeljivanju“, u Ravnom istinski je poljuljala dobro znanu – Nitko nije prorok u svom selu. Njezini Ravnjani za koje u uvodu napisa „Knjigu posvećujem mom selu: Ravno“, posjetom, neskrivenim zadovoljstvom njezinim profesionalnim uspjesima koje se miješa s ponosom, a na koncu i pjesmom, pokazali su da na izgled teške teme poput enigme zvane – čovjeka, mogu ući među ljude, ako postoji „vibra“ među akterima. Autorica je to uspjela srčanim obrazlaganjem i izlaganjem, uz pomoć nadahnutog prof. dr. Mladena Bevande i ostalih sudionika u programu. Duše decenijama prometno izoliranih Ravnjana, zadovoljstvom je ispunila spoznaja da ih „mala Lidije“, kako su je za odrastanja u Ravnom zvali, zna naći put, što više posvećuje im (mu) knjigu. I to ne jednu nego dvije, po preporuci recenzenata, zbog obimnosti građe.

   „Kada vas ovako vidim onda ne mogu reći i neću lagati, a neću biti ni patetična, da mi nije lako ovdje stajati. U mnogim sam prigodama nastupala, ali mi je to ok. i svesvejedno. Ali ima mjesta i ljudi, gdje neće nikada biti svesvejedno i zato stvarno srce uvijek vuče onamo odakle smo potekli. Shvatila sam da čovjek bez korijena nije izgrađen čovjek, izgubio je identitet. Bila sam vani, gdje život može biti suho zlatno, ali nema suštinu“, kazala je autorica a zatim govoreći kako je put do knjige vodio preko tv. emisija koje je radila volonterski, istražujući zašto raste broj ljudi s depresijom, psihosomatskim problemima, fobijama i slično.

   „Istražujući došla sam do zaključka da to polje jako boli ljude, jer su se na fakultet sručile tisuće pisama, meni nepoznatih ljudi iz regije – žena najviše, koje su svjedočile da je to što govorim upravo područje gdje su same, pogubile se ne znajući razlog“, kazala je autorica te konstatirala:

   „Najviše možemo pomoći sami sebi, ali odmoći, sami sebi“.

   U nastojanjima da posjetiteljima predstavi u knjigama obrađenu problematiku prof. dr. Mladen Bevanda poslužio se s dva primjera. Prvi, šef zatvora pozvao dušebrižnika da održi predavanje, međutim ulazeći u prostoriju on se poskliznu i pade, što zatvorenici propratiše grohotnim smijehom.

   „Međutim, svećenik se nije zbunio nego je poentirao: Vidjeli ste svatko može pasti, ali se i podići. I vi se možete podići. Pokušajte! To je jako djelovalo na zatvorenike“.

   Primjer drugi, prilikom prvog iskrcavanja u Africi, čuveni Cezar ljosnu o zemlju. I dok su postrojeni vojnici u naletu depresije, zaključili – ovo je loš znak, „ležeći na zemlji, Cezar raširi ruke i uzviknu: Volim te Afriko! Vojska složno prihvati, i taj poklič nosilo ih je do pobjede“, slikovito je prevladavanje nepovoljnih situacija u povoljne opisao prof. dr. Bevanda.

   U jednoj od pet recenzija – pogovora, prof. dr. Nevad Kahteran, uz ostalo napisa:

   „Čini se da je uporedo sa svođenjem čovjeka na jednodimenzionalno biće svijest razdružena od savjesti. I dok svijest obuhvaća sve ono što postoji u datom trenutku u psihi čovjeka uz doživljavanje sebe i okoline kao i svjesnost i saznanje o postojanju sopstvene svijesti, savjest (o tome što je dobro, pravedno i dopušteno, a što nije) ima značenje svijesti o vlastitom moralnom činu, sposobnost samoopažanja, analiza našeg djelovanja. Otuda je današnje relativiziranje svih normi izravna posljedica ovog obezduhovljenja svijeta u kojem živimo, kao i kazivanje o odsječenosti čovjeka od bilo čega“.

Uz moderatoricu Vesnu Slobođan koja je čitala ulomke iz recenzija, u programu je nastupio ženski trio sastavljen od dama iz Ravnog i Stoca. Da bi sve bilo bliže iskonskom čovjeku doprinio je i ambijent Lovačkog doma sa čijih zidova su ljude motrili trofeji ravanjskih lovaca.

Tekst i foto: D. Musa

{gallery}2019/191104ravno{/gallery}