Koji kontrasti, prva je pomisao nakon što smo putujući iz neumskog zaljeva prema unutrašnjosti naletjeli na stado ovaca. Dole, uz more, kuća na kući, uske uličice, po koji automobil, ispred rijetkih otvorenih kafića isto tako rijetki gosti u zaklonima od bure hvataju zrake zimskog sunca. Ni traga od onog ljetnog krkljanca, sve tiho i mirno, a gore nepunih šest, sedam kilometara od plaža u zimskom snu, oveće stado ovaca i pastir, samo mu nedostaje frula. Znajući da i pastiri nisu što su nekada bili, susretljivi i blagoglagoljivi, s nestankom stada i oni gube nekadašnje navike, krećemo prema stadu, a razgovor ide sam po sebi. Imali smo sreće jer Ivica Glavinić iz Babinog Dola, je od one stare pastirske fele, koja o svemu ima svoj sud, a ne samo o stadu, pa priča kreće sama po sebi:

„Nešto se mora raditi, od nečega se mora živjeti, ali ovo je uz posao dodatno zanimanje pa može nekako, kombinira se, međutim situacija je jako loša. Nema življa, nema stoka, ne može ni biti, čim nema naroda ne može biti ni stoke! Problem je, nema naroda i to je najveći problem, nema radne snage, nema ničega“, kao iz rukava poče Ivica, pa na opasku – može li se prodati, nastavlja:

„Može se prodati, ako je uredno janje i uredno meso, može se to prodati, nije problem, nikakav. Dapače, domaće se sve više traži“, kaže Ivica, pa na primjedbu kako uz šest kilometara u poraću izgrađenog puta nema novih kuća, rezignirano nastavlja:

„A šta će se praviti kad i u ovima nema tko živjeti!“

„Baš tako.“

„Baš tako, nema ni u ovima tko živjeti. Ima sad u našem selu pet, šest kuća praznih. Šta da prave mladi, a druga stvar, nemaju posla. A šta i da prave kad nemaju posla? To je najveći problem.“

„Turizam?“

„Ma, turizam je ništa, to je tri mjeseca, privremeno, čim čovjek nema stalni posao, da on mora svako jutro ići na posao, svaki dan dolaziti s posla, da ga nešto veže, to je jedina budućnost“, konstatira Ivica, a onda se vraćamo ovcama to je tema o kojoj Ivica priča blagim glasom.

„Zadovoljan sam zdravljem stada, dobro su se izjanjile, treba preventiva, treba to pratiti, treba održavati, ako se ne prati problem je. Ovdje bi se u zaleđu, moglo imati stočnog fonda, pa koliko je naroda toliko je, ali moglo bi se, ali nitko ne podržava. Što može čovjek sam, to uradi i to je to. Trebalo bi pomoći za proširenje, investirati u gradnju štala…

Moglo bi se to, ima ovdje još dva, tri čovjeka po petnaest, dvajest komada, ja imam najviše, stotinjak brava. Drže ljudi za sebe nešto se i proda. Kažem moglo bi se širiti, da da ima nekoga plana i plana. Zaleđe bi trebalo podržati, mogli bi proizvoditi dole za turizam, ali, takao je kako je.

„Kakva je paša ovdje, puno je zimzelena, može li se ovca probijati kroz ovaj gustiš?“

„Može, može, treba popilat. Ja sam napravio na dva mjesta, na jednom dvadeset i pet duluma, na drugom petnaest, sve popilao i ogradio „matama“, imam zatvoriti kad želim. Sad sam počeo još deset duluma, to je jedino rješenje. I tad kad se popila i ovca ispase, nema šanse da uzraste gora. Čistina. To je jedino održavanje, prava prerija.

„Ima li živine?“

„Ima, zalomi se po par puta, svake godine se zaleti u jednom periodu, vuk. Meni je dva tri puta ulijetao u stado, ali evo nije ništa. Ima divlje svinje puno što je problem, ne može se ništa saditi, jedino ograditi. Divlje svinje imamo, to nije normalno. U zadnje vrijeme imamo i čaglja dosta, iako on samo noću djeluje.“

„Dakle, pravi kontrast, dole obala i plaže, a ovdje divljina?“

„Jes’ ali je zaleđe trebalo podržati. U zaleđu bi se moglo sve proizvest i u Neumu plasirat, čisto, uredno i zdravo. Ne može nitko u Nizozemskoj proizvesti meso što mi možemo ovdje u zaleđu, bilo svinjsko, bilo teleće, bila koza, bila ovca, nigdje nema na kugli zemaljskoj što ima ovdje, ali na žalost…“

Tako zbori očito je u zaleđe zaljubljeni pastir Ivica. Razočaran je što drugi ne primijete da bi zaleđe moglo biti motor razvoja, a ne da umire…

Tekst i foto: D. Musa