Južna Hercegovina je s početkom tranzicije, doživjela procvat izvornog narodnog stvaralaštva. Skoro da je svako veće selo osnovalo svoje kulturno-umjetničko društvo. Nositelji tog procvata bili su mlađi entuzijasti, a pjevači izvornih napjeva dame i gospoda poodmakle dobi. Sredinom prve dekade ovoga stoljeća, nastupio je trend klapske pjesme. Stvarao se privid da će ona pokopati izvorne napjeve. Međutim, u zadnjih godinu dvije, stvara se dojam da spas stiže u zadnji čas. Primjer za to su mladi Čapljinci, skupina od četiri srednjoškolca koji sebe nazivaju „Ivan Vidić i prijatelji“.
Odgovarajući na upit – što ga privlači izvornoj narodnoj pjesmi , odnosno tom vidu stvaralaštva, Ivana Vidić koji je pravi virtuoz na nekoliko instrumenata, kaže:
„Prvenstveno energija pjevanja, pogotovo našeg dinarskog. Kad čujem stare napjeve Hercegovine, kao i drugih područja, meni srce zaigra. Preporučam vršnjacima da se više bave ovom vrstom glazbe, umjesto da prihvaćaju razne modernizirane varijante, te glazbu koja nam stiže sa Zapada“, naglašava Ivan, te na primjedbu – da su gangaši izgleda već tonalitetom željeli da ih se nadaleko čuje:
„Nisu trebali ni toliko glasno pjevati, odjekivalo je to od brda, više-manje ha, ha, ha…“
Roditelji Dejana Kreše u Čapljinu su stigli iz Konjica, međutim i on se uspješno uklopio u ovaj neformalni kvartet:
„Bavim se ovom vrstom pjevanja oko dvije godine. Užitak je zapjevati s prijateljima, ja bih rekao za to se treba i roditi, i voljeti svim srcem. Kako sam ja počeo, prvenstveno zato što je to pjevao moj djed i njegovi prije njega, pa sam ih odlučio naslijediti“, kaže Dejan, te na upit – je li se raspitivao kod svojih starijih o pjevanju gange u Konjicu, kaže:
„Jesam, ganga se pjevala u Konjicu, na nešto drugačiji način nego ovdje, ali se ganga pjevala“.
Antonio Sušac, svira također nekoliko instrumenata – lijericu, diple, gusle, tamburicu, govoreći o svojoj sklonosti prema izvornoj pjesmi kaže:
„U Trebižatu ganga se pjevala od davnina, danas je skoro izumrla, ali evo u zadnje vrijeme, pokušavamo je oživjeti. Ima nas nekoliko koji je pjevamo“, te na upit – što ga privlači izvornoj pjesmi nastavlja:
„Ljubav postoji još od djetinjstva, rođen sam u takvom okruženju, u obitelji to vole, tako sam zavolio i ja, pjevam sa zadovoljstvom“.
Dino Čolaković trenutačno živi u Metkoviću, a podrijetlom je sa Jasenice kod Čapljine, u pogledu svoje ljubavi prema izvornoj pjesmi je rezolutan:
„Sudjelujem u KUD- Metković, u nas je doduše malo drugačije pjevanje, tercijarno, dvoglasno, ali to je sve na isti kalup, ipak smo pogranično područje. Mene izvornoj pjesmi privlači činjenica da su se svi moji preci time bavili, prabaka je vrtila tepsiju na svadbama, dida je pjevao gangu, svirao šargiju… Ja sada sviram gusle i lijericu, bavim se općenito tradicijom, jer želim da to ne izumre, nego da se prenosimo dalje“.
Inače, u prošlosti je skoro svako južno hercegovačko selo imalo svoju gangu, odnosno svoj način pjevanja prepoznatljivog i Hercegovini svojstvenog napjeva. Prezentirali su na gabeosku – Gledaj mala s devetoga boja, di se vije crna kosa moja… i trebižetsku gangu – Ja imado djevojku jarana, s njom jarani tri godine dana…“ Dvojica od četvorice članova ovoga neformalnog kvarteta planiraju studirati etnologiju ili njoj srodan smjer. Hoće li im se to ostvariti pokazat će vrijeme, međutim izvjesno je da bi ovaj kvartet mogao privući više mladih koji bi mogli naslijediti starije naraštaje.
Tekst i foto: D. Musa
