Jedna od brojnih mudroslovca kaže – može se puno naučiti, samo treba gledati. Upravo polazeći od te negdje pročitane misli, prilazimo gospođi Vidi, ime smo čuli, viđajući je u neobičnom ambijentu gradskih ulica i vunenih proizvoda. Baka Vida sjedi na običnoj parkovskoj klupi, do nje izložene rukotvorine, u rukama igle, prave „pletilje“ kako se to nekada govorilo. Ima tu i simbolike baka Vida se smjestila ispod cedra, čini nam se onog libanonskog, pod kojim je legenda kaže i sam Bog odmarao. Krećemo, oprezno pitanjima o radu, vuni, ovcama, a vidjevši da baku Vidu razgovor zanima, prelazimo na „ozbiljnije“ teme:
„Pletem od djetinjstva. Imala sam infarkt, dvije godine nisam mogla hodati. Bila u banji, u Fojnici, tamo sam prohodala. Pomogla mi Fojnica. Tamo mi rekao doktor – Vide moraš u rukama radit. Predem i pletem, sve radim“, započinje Vida neobičnu, a poučnu storiju, pa nastavlja:
„Davno sam naučila plesti, mama me pokojna naučila. Imam ja gunj i sada od deset kila. Prostirem ga poda se, težak mi za pokrivanja. U mladosti sam čuvala ovce, prela i plela. Sada nema ovaca, smakli, neće mladež da čuva, ni da ima. Ja sam imala i ovce i bašču, kokoši, ćurane, zečeve… Išla sam nekada za ovcama, svaki dan. Bile smo tri, plelo se i pjevalo, k’o zumbuli smo pjevale“, veli Vida, a onda na upit zna li koju pjesmu započe:
„Boluj bole, eto moga lole, lole moga pijanoga, ha, ha, ha… Bilo je i tada svašta, a danas pogotovu“, veli samokritično Vida, pa na pitanje o kupacima nastavlja:
„Ove godine prodala sam sve što sam preko ljeta oplela, ovo ponovo pletem, pletem i prodajem. Deset maraka jedne šlape, a čarape dvadeset. Kažu ljudi skupo, ali kupuju, znaju da je vuneno najbolje.“
Baka Vida dobije vunu od rijetkih koji još drže ovce, ali nije to lako prirediti i pripremiti, jer „vlačara“ za vunu nema u blizini.
„ Vunu sam najprije iščešlja, a onda zet ‘oćero’ u Konjic u češljaru, onda sam prela, sada pletem. Nekad predem i pletem povazdan, a nekada nikako“, veli 81-godišnja Vida pa nakon kratkog predaha nastavlja:
„Nije me briga, što će reći ljudi, podržavam sama sebe, svoj pos’o radim. Kažem, imala sam infarkt, ruke mi se oduzele, od kada sam počela presti i plesti, ruke su mi došle kao i prije“, kaže specifičnom terapijom očito je prezadovoljna Vida, a zatim se prisjeća kako je za udaju pripremila čak šezdeset čarapa. To je prema njezinom proračunu, dva dana za jedne čarape, 120 dana neprekidnog rada, a gdje još češljanje, prelo…
„Danas sve kupe, gotovo, ako kupuju. Čarape se darivale svatovima, darivao se svak’ u kući. Koliko god svatova toliko darova, peškire, čarape pamučne, vunene i maramice, svakom svatu. Najprije čarape složiš, pa šlape ili ‘teluke’, pa pamučne čarape i na kraju maramice. Bilo je tu posla, vunu treba prati, češljati, presti i tek onda plesti. Bilo je tada sijela, češljala se vuna, perje se čistilo, kukuruz se čerupo, sve se radilo. Skupi nas se najmanje desetoro. Davno je to bilo… Pođi u Čapljinu, ja i sestra i pjevaj cijelim putem…“
Bilo pa prošlo, možda baka Vida izgleda neobično s iglama u rukama, na gradskom perivoju, međutim kada se sazna zašto to radi, stječe se posve druga slika, uporna, vrijedna i praktična baka.
Tekst i foto: D. Musa
