Hercegovački poljoprivrednici, a smatramo da slično vrijedi i za cijelu Bosnu i Hercegovinu, savladali su najnoviju tehnologiju proizvodnje. Uvođenjem novih sorti i kalemljenih presadnica smanjili su korištenje zaštitnih sredstava – insekticida i pesticida. Međutim, jedna stvar ostala je nepromijenjena, a to je ambalaža. Lijepo se to uočava na Veletržnici u Tasovčićima kraj Čapljine, gdje se u protekle skoro dvije i pol decenije po pitanju pakiranja domaće robe malo što promijenilo. Govoreći o toj temi Grgo Matić iz Višića čija obitelj se bavi uzgojem povrća i prodajom na veletržnici, kaže:

   „Kad sam počeo tu raditi pakiranja su bila ista kao i sada, ali u ono vrijeme se nešto moglo raditi s takvim pakiranjima. Od tada se skoro ništa nije promijenilo po pitanju ambalaže. Za domaću robu prikladna ambalaža je postala najveći problem. Recimo paket kupusa koji teži od 20, a zimskoga zna biti i po 40 kilograma, vrlo je nezgodan s njim je teško raditi i prodavaču i kupcu. Nekada se znalo naručivati po dvadeset po do pedesetak paketa kupusa, pa znate koji je to ozbiljan posao, a gdje ostala roba“, konstatira susretljivi Grgo, pa na opasku da je riječ i o ozbiljnom fizičkom poslu, nastavlja:

   „Pa, to je bio baš i ozbiljan fizički posao. Ne samo kod kupusa nego i kod krumpira. Kad se ovdje počeo prodavati mladi krumpir dolazio je u paketima. Znam da su mi se znale događati narudžbe od 50, 100, pa i više kartona. Sad vi pomnožite 50 ili 100 kartona s 30 kila, koja je to kilaža. A to nisu jedini tako teški artikli. Vreće kupusa jedno vrijeme dolazile su iz Neretve (Metković, Opuzen op. a.), težile su po 40 i po 50 kilograma, sad možete zamisliti kako je bilo baratati s tim. Dođe kupac, treba vagati, tovariti…

   -Naš narod bi rekao – trebalo je plećato momče.

   -Baš tako, dođe vam žena ili cura iz piljare u kupovinu, vi donesete na vagu, a onda očekujete da ona utovari to u auto, ne može, pa morate odraditi i taj dio posla. Sama težina artikala, odnosno ambalaže, nije priklada da se i dalje može raditi tako. Na našu sreću, odnosno žalost, sada su gužve manje, pa je lakše raditi, ali je i džep tanji.

   -Da budemo malo zločesti, jesu li se promijenile navike ljudi da u taj drugi, treći, četvrti red ubacuju škart?

   -Ima svega, zna se dogoditi to i danas, ali iskustvo kupaca tjera da mi moramo mijenjati ambalažu. Nisu ljudi budale, vide što im se stavlja, pa se zna dogoditi kad doneseš robu na utovar da kupac kaže da se iskrene paket ili gajba, da se vidi što je. Ovdje je najveći problem klasiranje robe i određivanje cijene prema kvalitetu. Mala je razlika između stvarno loše robe i kvalitetne robe, jer većinom svi padaju na nižu cijenu, idu na to. Svak gledao da u tome nešto za sebe ušićari.

   -Što je po vama uzrok što naši proizvođači izbjegavaju taj ‘jedan red’ kako vi ovdje na veletržnici zovete, je li to viša cijela pakiranja, odnosno manja pakiranja veći troškovi ambalaže, tradicija, navike da se uz dobru ‘uvali’ i loša roba ili nešto četvrto?

   -Sve pomalo, imate ljudi koji neće klasirati robu, odredi takvu cijenu, roba se šminka, imate donji srednji i gornji red. Ako nećete pogledati dobro, može se dogoditi da badava radite. Kad kupac koji je od vas uzeo tu robu, zovne ili ponovo dođe nije vam svejedno.

   Nekada su nizozemska i talijanska ambalaža izazivale pažnju, zatim španjolska, grčka, a onda turska. Zadnjih godina po pitanju ambalaže i pakiranja povrća, pa i voća u jedan red, domaće proizvođače debelo je prestigle Albanija, a sve više i Makedonija. U ambalaži koja se trenutačno pakira ovdašnja roba ne može računati na tržište Europske unije, a i na domaćom postaje sve manje konkurentna. Tako je ambalaža postala, za sada, nepremostivom preprekom za domaći agrar.

Tekst i foto: D. Musa 

{gallery}2021/4/ambalaza{/gallery}