Dvorište Ružice i Juraja Jelinića u Bobanovu Selu, na plodnim Dubravama, podsjeća na mini zoo park sitnih domaćih životinja. Ulazak neznanca iza kuće koja se nalazi na razmeđi Čapljine i Stoca, budi taj svijet iz podnevnog drijemeža. Najprije lavež psa, a onda slijedi kanonada, koke, pijetlovi, purani…. Inače, gospođu Ružicu upoznali smo na prilazu veletržnici u Tasovčićima, gdje srijedom i petkom prodaje jaja, koke, kuniće, uz put čitajući knjige. Razgovor počinjemo temom o prodaji jaja.
„Prodaja jaja ide sve slabije, uvozna su jeftinija. Cijena jaja se kreće od 20 do 30 feniga, zavisno od veličine, mlade koke nose manja jaja, a starije veća, a ima i koka koje uvijek nose mala jaja. Imamo pet vrsta koka – žute nosilice, ‘mađarice’, pirgaste, leghorn i razne domaće. Koke su većinom vani, slobodne, pilići su zatvoreni, purići zatvoreni, zečevi zatvoreni, samo koke hodaju“, pojašnjava gospođa Ružica te dodaje da kupci iako tvrde da nemaju novca, ipak češće posegnu za većim – skupljim, jajima.
„Svaka godina je drugačija, jedne godine pilići idu super, druge koke, jaja uvijek tak, tak, srednje, prodaju se uglavnom, nekad malo bolje, nekad malo jeftinije, ali prodaju se. Ima ljudi koji godinama uzimaju, jer su se uvjerili da su friška, potreban je kontinuitet. Ja često puta nekom poznatom, poklonim jaja neću ih vraćati kući da mi stoje.“
Zanimljiva je priča kako se obitelj Jelinić upustila u posao s peradi:
„Nismo imali izbora, imali smo prostora, nešto malo počeli vidjeli da može, broj je lako povećati, malo knjige, malo pitali, veterinari većinom malo znaju o ovim sitnim životinja, posebice peradi. Mi smo do rata živjeli u stanu, nikad ništa nismo imali od domaćih životinja. U ovaj posao krenuli smo slučajno, prvo smo kupili po pet koka, purića, gušćića, pačića, onda smo ih odgojili i uvidjeli da to možemo i pomalo povećavali i eto. U međuvremenu ništa drugo nismo našli, državni posao se ne može dobiti, nikakav, a nešto moraš raditi. Oboje smo se u poslu po cijeli dan, nema pauze.“
-Vi ste izgleda zaduženi za prodaju?
-Imam bolje živce, ha, ha, ha…
Što se tiče uzgoja, gospođa Ružica ističe da ima razlike.
„Definitivno je najteže uzgajati purane, do mjesec dana su strašno osjetljivi, a i poslije mjesec ovi tovni, a domaći su poslije mjesec super, koke samo prvih petnaestak dana, pilići, dok su mali, poslije nema problema. Najlakše za zečevima, ako imate kvalitetan prostor za njih, s uzgojem nema problema.“
Pravo iznenađenje je težina pojedinih vrsta, pa tako tovni purani očišćeni kako kaže gospođa Ružica, dostižu i do 25 kilograma mesa, ženke 16, domaći ženke pet, muški osam… Umjesto zaključka moglo bi se parafrazirati poznatu – život piše romane, u rat piše romane. Voljom viših sila bračni par Jelinić napustio je stan u Zenici i stigao na Dubrave, stan su zamijenili kućom, Juraj je zaboravio vatrogasne poslove, a Ružica svoje preokupacije. U borbi za kruh svagdašnji uhvatili su se onoga što im donosi kakvu takvu zaradu.
Dovitljivi Kinezi otkrili OPG Jelinić
Uz perad i zečeve, Juraj i Ružica imaju i svojevrsno prihvatilište za mačiće. Ljudi im znaju donijeti napuštene mačiće, a oni ih strpljivo uzgajaju, po koje ljubiteljima životinja i prodaju. Trenutačno imaju 12 manjih i većih mačaka. Iznenadio nas je podatak da su jedno negdje od Neuma, pronašli i donijeli Kinezi, koji očito je preferiraju zdravu, ekološku hranu, hranu iz prve ruke, dakle, jeftiniju. U potrazi za tim otkrili su OPG Jelinić.
{gallery}2019/živina{/gallery}
Tekst i foto: D. Musa
