Bez berbe željeza, papira, pa taman na deponiju, nema sredstava za život
Prije nepunih godinu i pol dana pet obitelji Roma iz potleušica u Adi, južno od Čapljine,, preselile su u novoizgrađene kuće u naselju Stanojevići na sjeveroistoku čapljinske općine. Međutim, život u novom naselju ne mazi Rome, što se može zaključiti iz riječi Rabije Adžović, svojevrsne glasnogovornice malobrojne romske zajednice koja kaže:
„Nemamo ovdje život da živimo, nemamo nikakve uvjete, nemamo mogućnosti, a obećana nam je bila voda, obećane su nam bile bašče, mala ogradica…, od toga ništa nemamo. Svi su obećavali da će nam izići u susret, za struju, za vodu, za ovo za ono, ali od toga ništa. Nitko nas ne posjećuje ovdje niti dolazi osim Jesenke iz UNHCR-a. Jesenka nam dođe svaki mjesec. Molila je ona i ove druge organizacije da mi daju komad zemlje, da mi prave štalu, da mi daju koju ovcu, da imam životinju barem ovdje da preživim“, jada se Rabija, a onda iznosi i druge probleme.
„Bila dugo vremena bolesna, nisam se mogla liječiti ovdje, skupo. Njihov pregled 50 maraka, njihovo snimanje 50 maraka, jednu injekciju 20 maraka sam plaćala, evo knjižica što je istekla, nemam više prava nikakva. I Bog ti pomogao, otišla sam u Njemačku operaciju pravila od raka, vratila sam se kući ništa nigdje nisam našla po kućama, ni u kućama. ‘Hidropake’ (hidrofor op. a.) su mi ukrali i sve živo iz kuća su ukrali, na golu kuću sam došla kao što sam je dobila. Samo što je prljavština bila, jad i čemer. Ovdje sam ostavila onoga Senada Selimovića, da mi čuva kuću, imao je napismeno, šta je radio ja ne znam. Ni deku nisam zatekla da se pokrijem, ni haljinu da se presvučem. Nemam ni za lijekove, struja sad za dva mjeseca će doći, a nemam za platiti, odakle? Nema još ni jednokratne pomoći…“, zamišljena je Rabija.
Uz kuće Romima su u Stanojevićima, izgrađene i čatrnje, uz tri kuće čatrnje drže, a u dvije u podnožju ne drže vodu. Jedna od njih je Rabijina.
„Čatrnje od ove dvije kuće ne drže. Zovnem vatrogasno, doćeraju mi momci vodu, jednom su me pitali – plaćaš li vodu, jesi li platila dole vodu, ja sam rekla nisam, kao što nisam, odakle mi da platim. Ipak oni doćeraju, hvala im đe čuli i đe nečuli“, zahvalna je Rabija vatrogascima, kao i Crvenom križu Čapljine, koji je poslao donaciju.
Uglavnom, Romi pokušavaju živjeti svoj život, na području gdje nema uvjeta za njihova tradicionalna zanimanje, sakupljanje željeza, papira i drugih sekundarnih sirovina. U Stanojevićima su na suhom, ne plavi ih Neretva, kao nekada na rubu gradskog deponija, a sve drugo im je kako kažu, daleko. Djeca ne idu i školu, kaže Rabija „daleko“, a nemaju automobila… Gospođa Rabija kaže da su mogli i u Njemačku ostati, nakon njezinog liječenja, ali nisu.
„Oću ja u svoju kuću“, veli nam na rastanku zagledana u zdanje kakvo je izgleda bilo njezin san.
{gallery}2018/romi_{/gallery}
Tekst i foto: D. Musa