Boćanje u Bosni i Hercegovini u proteklih četvrt stoljeća proživjelo je razne mijene, međutim postoje i konstante koje traju. Jedna od njih je Željko Kužić trenutno boćar Neuma, koji je u dobroj formi sve to vrijeme. Slučajan susret i novinarska radoznalost doveli su do razgovora koji otkriva kako je za relativno kratko razdoblje pet, šest godina boćanje u BiH postalo najtrofejniji sport i na toj razini se zadržalo cijelu deceniju. Razgovor je počeo od činjenice da je sve vrijeme boćarske renesanse, a i danas Željko među najuspješnijim igračima u najzahtjevnijoj boćarskoj disciplini – brzinskom izbijanju.
„To je ljubav, tko ne voli boće, ne može ni igrati. Treba paziti i na ishranu, treba redovito vježbati, treba biti sportaš i voljeti sport kojim se baviš. Tijelo mi dozvoljava da još s 48,5 godina, mogu istrčati i najtežu disciplinu – brzinsko izbijanje, pa tako imam najbolji rezultat 35 pogodaka. Moj osobni rekord dok sam igrao za BK Radišiće, bio je 43 pogotka od 44 izbačaja“, kaže Željko, te na opasku da je Neum porazima završio natjecanje u predkolu Kupa prvaka nastavlja:
„Nije to nikakvo iznenađenje. Ekipa Sombora, prvaka Srbije, je mlada ekipa. Imaju u svojim redovima i Srđana Butorca koji je po mom mišljenju najbolji igrač u okruženju – BiH, Srbije i Crne Gore. Sa zadnjih pet međunarodnih natjecanja sa svakog je donio medalju u paru i čini mi se i dvije u krugu. Protiv Sombora odlučujuća je bila štafeta, da smo tu disciplinu dobili, mislim da bi pobijedili. Ekipa Maina iz Budve pojačana Turčinom Osmanom Redžepijem koji je pogodio 38 u ‘brzincu’, a našli su i 44 u štafeti, zahvaljujući čemu su nas i dobili. U BiH takve rezultate u te dvije disciplini trenutno, nitko ne može ostvariti. Nema mladih, nema treninga, nema interesa kao nekada. Još uvijek stara ekipa vodi boćanje, ali pokušat ćemo u narednom razdoblju napraviti preokret, uvesti neke promjene, privući mlade…“
Za zahtjevne tzv. tehničke discipline treba kondicija.
„Treba kondicija, u tehničkim disciplinama, treba snage i izdržljivosti, a to se radi dodatnim treninzima pored redovitih. Bez treninga se ne može igrati. Klasika se može odigrati na svježinu, ali „gume“ i tehničke discipline ne mogu bez treninga i dodatnog rada“, kaže Željko, inače višestruki prvak BiH – ekipno i pojedinačno.
„U ekipnom natjecanju sam bio s Radišićima tri puta prvak i što mi je posebice drago kad se vratio u Neum, da sam i s Neumom bio prvak. To je bilo pomalo neočekivano, ali zasluženo. Imamo mi mlađih igrača, dođu oni igrati, ali nemaju volje za zahtjevnije treninge, a bez toga ne ide. Ja se nadam ćemo uspjeti vratiti Josipa Glavinića iz Dubrovnika, pa bi onda bila posve druga priča od trenutne. Možda bi on svojim primjerom mogao potaknuti mlade na zahtjevnije treninge“, kaže Željko koji se nada da bi uz dobro zdravlje u boćanju mogao trajati još petnaest do dvadeset godina! Upravo njegova ljubav prema sportu kojeg prakticira, spremnost na treninge i odricanja, dokaz su da u sportu nema slučaja, pa tako ni u boćanju. Kad se pojavila plejada igrača sličnih Željku uspjesi nisu mogli izostati.
Tekst i foto: D. Musa