banerRC212

Petak, 15 Travanj 2022

Najtraženija roba na Veletržnici - riba - zadržala jednaku cijenu

Posla pred blagdan Uskrsa ima nešto više nego prethodnih dana, kazao nam je jedan od stalnih prodavača na Veletržnici.

U četvrtak su se pojavili prvi domaći rani krumpiri iz plastenika, koji su se cijenili 2,3 KM za kilogram.

Cijene koje smo zabilježili u petak, 15. travnja su sljedeće, krumpir je nešto jeftiniji od 0,8-1,3 KM, kao i karfiol 1,8-2,2 KM, kelj se cijeni 1,3 KM i celer od 3,0-4,0 KM. Cijena kupusa je ostala nepromijenjena od 1-1,5, brokula 3,5-4,0 KM, dok se raštika cijeni od 2,0-3,0 KM.

Zelena salata kristal se trži nešto jeftinije za 1,20 KM, a putarica je nešto skuplja 2,20 KM. Od ostalih poskupljenja blitva je 1,2-1,5 KM, mladi luk – pera 2,0-3,0 KM, mrkva od 1,40-1,70 i cikla od 1,50-1,80 KM.

Kad su u pitanju ostale cijene, špinat se trži 1,3-2,3 KM, brokula od 3,5-4,0 KM, peršin od 4,0-5,0 KM, a celer nešto jeftinije od 3,0-4,0 KM, prasa je od 2-2,5 KM, dok je rajčica od 4,5-5 KM. Kuke su od 1,5-2 za vezicu.

U ponudi voća cijene su ostale nepromijenjene,  jabuke 0,5-1,4 KM, suha smokva od 4-5 KM, šljiva 7 KM, jezgra oraha 14-20 KM. Što se tiče jagoda, u usporedbi s prošlim barometrom cijena, cijena je jednaka od 6-7 KM.

Na prilazu Veletržnici ono što se ovog petka najviše tražilo je, naravno, riba čija cijena je nepromijenjena u usporedbi s prethodnim barometrom -  som se cijenio 6 KM, šaran 10, pastrva 10 KM. Jednaka je cijena i u ponudi sireva livanjski sir 20 KM, dimljeni sir je 18, a miješani ovčji-kravlji sir 14 KM.

Sve navedene cijene su na veliko.

 

Prilikom preuzimanja sadržaja (tekst/foto) - navesti link na izvornu objavu !

GOŠK u Hadžićima izišao iz gostujuće sive zone - Blaž Bošković tvorac preporoda

Dvije loše gostujuće partije – protiv Igmana u Konjicu i Jedinstva u Bihaću, koštale su GOŠK čelne pozicije u Prvoj nogometnoj ligi Federacije BiH. Ni duel protiv nepredvidivog Radnika u Hadžićima nije puno obećavao. Domaći su pogotkom Enesa Sadikovića poveli u 39-oj minuti, GOŠK-u unatoč trudu, jednostavno nije išlo. A onda se u 74-oj minuti ukazao rekonvalescent Blaž Bošković i poravnao na 1:1. Pogodak je Trojancima dao krila, nastavili su napadati i do tri boda stigli u petoj minuti nadoknade vremena. Vraćajući film unatrag Blaž Bošković, tvorac preokreta, kaže:

Mučila me ozljeda skočnog zgloba iz prve polusezone. Mogao sam igrati, ali bi me na zagrijavanju uvijek boljelo, mislio sam da je to od umora. Dugo je trebalo da doktori otkriju uzrok. Išao sam u Zagreb, Sarajevo, Split dok mi je uspostavljena dijagnoza. Konačno smatram da je ozljeda iza mene i da ću moći normalno igrati“, obrazlaže Blaž zašto ga nije bilo u prvim kolima nastavka sezone, pa prelazeći na utakmicu u Hadžićima, nastavlja:

Nisam mislio da ću igrati, pošao sam čisto da budem s ekipom. Dogovor je bio da neću ulaziti u igru. Kada se ozlijedio Marko Baltić, pita me trener Hošić - kako se osjećam, ja kažem dobro. Bi li mogao igrati, kažem – bi. Spremi se, ulaziš, kaže trener. Osjećaji su bili pomiješani, ulazim, nakon duže stanke, a rezultat nepovoljan. Nakon nekoliko kontakata s loptom vratila mi se sigurnost. Dao sam sve od sebe postigao izjednačujući pogodak, koji je bio znak da se do kraja možemo ravnopravno boriti za naše ciljeve“.

-Bilo je stresno?

-Uh! Prvo poluvrijeme tvrdo, Radnik je iz jedine prigode poveo. Mi smo poslije izjednačenja imali nekoliko velikih prilika, ali je golman Radnika Mudželet sjajno branio. Čestitao sam mu nakon utakmice, on je krivac što nismo pobijedili bar s tri razlike. Imao sam osjećaj da ćemo ipak pobijediti. Uspjeli smo pogotkom Vranjića u zadnjoj minuti. Ti je bio stres.

-U subotu je derbi, stiže TOŠK?

-Dobra su kompaktna ekipa, neće biti lako, ali nadam se pobjedi. U stvari GOŠK sada nema izbora, moramo pobjeđivati, kao prošle jeseni. Nadam se dobroj posjeti i potpori s tribina, i to će nam trebati“, kaže pouzdani Bošković koji je u 14 odigranih prvenstvenih utakmica postigao pet pogodaka. Iznimno za zadnjem veznog.

Na upit – je sli slučajno ili namjerno po dolasku u GOŠK na posudbu iz Zrinjskog, uzeo dres s brojem 17 kojeg je prije njega nosio u dresu Gabeljana sjajni Igor Savić, kaže:

Taj broj 17, ponudio mi je ekonom, rekao je da će mi odgovarati. Ja i Savić smo jako dobri prijatelji, a i slične smo građe, pa se tako sve poklopilo“, kaže ovaj mladi reprezentativac BiH, član U 21 reprezentacije, od kojega smo doznali da mu je zadnjih pet, šest mjeseci bilo iznimno teško.

-Dogodila su mi se ozljeda i iznenadna smrt oca. Za mene je to bio bolan period“, zaključuje nakon Savića novi miljenik Gabeljana.

D. Musa

  • Objavljeno u Sport

Hodovo – Ljudi, vizije i voda otpisano selo pretvorili u poslovno središte

Čuda su ipak moguća, prva je pomisao dok slušamo Vjekoslava Vijeku Proletu, (ne)običnog mještanina Hodova, naselja desetak kilometara sjeverozapadno od Stoca. Još prije četvrt stoljeća Hodovo kao i sela oko njega uz magistralnu cestu M 17.3 Stolac – Mostar, bilo je otpisano. Kao i u nizu naselja na prvoj crti ratnih sukoba, u Hodovu doslovce nije ostao kamen na kamenu. Za njega i oko njega, vodile su se teške borbe u minulom ratu. Čim je tako strateški je važno, međutim kada se iz dalje pogleda, goli je to hercegovački krš - kamen, drača, niski gustiš, ako je šume i bilo u ratnom vihoru je spaljena. To je vizualna strane priče, kada se isključe nakon rata izgrađene kuće i Gospodarsko – poslovna zona „Hodovo“. Teško je iz Vjekine dvosatne pripovijesti koju smo prekidali povremenim upitima, izdvojiti najvažnije. Međutim, za bh. prilike kolosalna priča može se svesti na tri riječi – ljudi, vizija, voda!

Nakon rata Hodova nije bilo, sve do temelja bilo je srušeno. Oni koji su se vratili počeli su raditi oko ruševina, a onda dođoše izbjeglice. Šta će oni, mislim se, kad jednog dana dođe par ljudi – što da radimo', pitaju, 'nema vode, nema ništa'. Ljudi došli svaotkud, a najviše ih iz Srednje Bosne. Onda nas nekolicina došla na ideju – hajmo tražit vodu. U nevolji svašta čovjeku pada na pamet. Za kratko osnovali smo Udrugu korisnika vodovoda 'Hodovo'. Kako nismo imali novca počnemo skupljati od svakoga tko je bio voljan pomoći, ma nedovoljno. Odlučimo za pomoć zamoliti prof. dr. Peru Marijanovića, koji je tu u selu Ljuce, imao kuću“, veze Vjeko, pa spontano dolazi do jednog od ključnih trenutaka u cijeloj priči.

Idući prema Perinoj kući naišli smo na ženu koja u lokvi pere veš. Kad sam Peri to onako uzgred ispričao, oči mu se napuniše suzama, kaže – pomoći ću sve što mogu“, tu u priču upada Stanislav Vukorep istraživač i publicist iz Čapljine uz čiju pomoć Vjeku i pronađosmo:

Ovdje ne bi bilo ničega da se Vjeko i Pero nisu našli. Jedno bez drugog ne bi išlo. Pero je krčio putove, a Vjeko radio na terenu.“

Poštovao sam ga, on je imao veliko povjerenje u mene, kao i ja u njega“, konstatira Vjeko, pa vežući pokidanu nit priče nastavlja:

U akciju smo krenuli 2001. godine. On je dovodio razne stručnjake najviše iz sarajevske „Geofizike“, pa Josipa Marinčića geologa iz Mostara. Već na prvoj bušotini na 75-om metru nađosmo vodu. Uzeli pumpu da ispitamo bušotinu, profesor kaže – pumpa će 17 tona dići iz bušotine do vodospreme. To mu nisam povjerovao. Kasnije na ljetnoj žezi smo nas četiri, pet iz Udruge skupa s prof. Marijanovićem čekali osam sati da se napune cijevi i poteče voda. Nije nam bilo svejedno – što ako ne proteče? Kod nas česma, zaklona nema, pa smo ispod drača tražili zaštitu od sunca. Kad je voda protekla prvo što je profesor rekao – odmah sutra otvaranje vodovoda za naselje i javnu česmu.“

Tako je počelo. Danas vodovod ima 400 priključaka, plus poslovna zona Hodovo. Na tome se nije stalo. Krenulo se u formiranje odbora na razini regije, na čijem čelu je bio Marko Aleksić.

Svi smo bili tu, bez obzira na naciju, vjeru. Ljudi su naše napore prepoznali, nesebično su pomagali. Radili smo u etapama, slijedile su još tri bušotine od kojih je ona u Kozicama najizdašnija, protok je tri litra vode u sekundi. Krenuli smo raditi mrežu za sva okolna sela. U naš sustav su ugrađivane najkvalitetnije cijevi. Kad je došla voda iz Čapljine su se vraćale obitelji s djecom ovdje živjeti“, kaže Vjeko, te naglašava:

Da nije bilo vode ovdje danas ne bi bilo života!“

Od Vjeke doznajemo da u Hodovu trenutačno ima između 120 – 130 zaposlenih. Svratili smo do po broju zaposlenih najveće tvrtke „ma-com“, gdje nam rekoše da imaju točno 69 zaposlenih. U Hodovu je u međuvremenu izgrađeno 15 fotonaponskih elektrana, najveću će na površini od 22 hektara graditi Elektroprivreda HZ Herceg-Bosne! Veliki udarac za marne hodovske entuzijaste bila je smrt prof. Marijanovića 2010. godine. Došlo je do kraćeg zastoja u radu, a onda su došli do zaključka da moraju slijediti viziju prof. Marijanovića. U međuvremenu voda je nađena na Ljubljanici i Šćepan Križu na području R. Srpske, a u pripremi je projekt za opskrbu vodom Hodovskoga polja…

Za sve što je urađeno ovdašnje stanovništvo nije izdvojilo niti marku, sredstva smo namakli“, podcrtava Vjekoslav Vjeko Proleta.

Dobri ljudi

Od istraživača iz Tanzanije, preko Sarajeva i Mostara do Stoca

Duga je niska zaslužnih što danas u Hodovu i oko njega živi blizu 1.500 ljudi. Ukratko, svećenik don Boško Obradović koji se vratio iz Tanzanije, doveo je stručnjaka iz Njemačke koji je s njim u Africi tragao za vodom. Tom linijom gradnju hodovskog vodovoda pomogla je organizacija „Renovabis“ iz jedne njemačke biskupije. Veliku podršku dao je Fond za zaštitu okoliša Federacije na čelu sa Safetom Harbinjom i Perom Golužom, zatim jedna engleska katolička župa, niz pojedinaca i udruga, H-N županija i naravno grad Stolac na čiju pomoć se „uvijek moglo osloniti“ kaže Vjeko… 

Tekst i foto: D. Musa

Pretplati se na ovaj RSS feed
X

Upozorenje!

Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez prethodnog odobrenja!