banerRC212

Hodovo – Ljudi, vizije i voda otpisano selo pretvorili u poslovno središte

Istaknuto Hodovo –  Ljudi, vizije i voda otpisano selo pretvorili u poslovno središte

Čuda su ipak moguća, prva je pomisao dok slušamo Vjekoslava Vijeku Proletu, (ne)običnog mještanina Hodova, naselja desetak kilometara sjeverozapadno od Stoca. Još prije četvrt stoljeća Hodovo kao i sela oko njega uz magistralnu cestu M 17.3 Stolac – Mostar, bilo je otpisano. Kao i u nizu naselja na prvoj crti ratnih sukoba, u Hodovu doslovce nije ostao kamen na kamenu. Za njega i oko njega, vodile su se teške borbe u minulom ratu. Čim je tako strateški je važno, međutim kada se iz dalje pogleda, goli je to hercegovački krš - kamen, drača, niski gustiš, ako je šume i bilo u ratnom vihoru je spaljena. To je vizualna strane priče, kada se isključe nakon rata izgrađene kuće i Gospodarsko – poslovna zona „Hodovo“. Teško je iz Vjekine dvosatne pripovijesti koju smo prekidali povremenim upitima, izdvojiti najvažnije. Međutim, za bh. prilike kolosalna priča može se svesti na tri riječi – ljudi, vizija, voda!

Nakon rata Hodova nije bilo, sve do temelja bilo je srušeno. Oni koji su se vratili počeli su raditi oko ruševina, a onda dođoše izbjeglice. Šta će oni, mislim se, kad jednog dana dođe par ljudi – što da radimo', pitaju, 'nema vode, nema ništa'. Ljudi došli svaotkud, a najviše ih iz Srednje Bosne. Onda nas nekolicina došla na ideju – hajmo tražit vodu. U nevolji svašta čovjeku pada na pamet. Za kratko osnovali smo Udrugu korisnika vodovoda 'Hodovo'. Kako nismo imali novca počnemo skupljati od svakoga tko je bio voljan pomoći, ma nedovoljno. Odlučimo za pomoć zamoliti prof. dr. Peru Marijanovića, koji je tu u selu Ljuce, imao kuću“, veze Vjeko, pa spontano dolazi do jednog od ključnih trenutaka u cijeloj priči.

Idući prema Perinoj kući naišli smo na ženu koja u lokvi pere veš. Kad sam Peri to onako uzgred ispričao, oči mu se napuniše suzama, kaže – pomoći ću sve što mogu“, tu u priču upada Stanislav Vukorep istraživač i publicist iz Čapljine uz čiju pomoć Vjeku i pronađosmo:

Ovdje ne bi bilo ničega da se Vjeko i Pero nisu našli. Jedno bez drugog ne bi išlo. Pero je krčio putove, a Vjeko radio na terenu.“

Poštovao sam ga, on je imao veliko povjerenje u mene, kao i ja u njega“, konstatira Vjeko, pa vežući pokidanu nit priče nastavlja:

U akciju smo krenuli 2001. godine. On je dovodio razne stručnjake najviše iz sarajevske „Geofizike“, pa Josipa Marinčića geologa iz Mostara. Već na prvoj bušotini na 75-om metru nađosmo vodu. Uzeli pumpu da ispitamo bušotinu, profesor kaže – pumpa će 17 tona dići iz bušotine do vodospreme. To mu nisam povjerovao. Kasnije na ljetnoj žezi smo nas četiri, pet iz Udruge skupa s prof. Marijanovićem čekali osam sati da se napune cijevi i poteče voda. Nije nam bilo svejedno – što ako ne proteče? Kod nas česma, zaklona nema, pa smo ispod drača tražili zaštitu od sunca. Kad je voda protekla prvo što je profesor rekao – odmah sutra otvaranje vodovoda za naselje i javnu česmu.“

Tako je počelo. Danas vodovod ima 400 priključaka, plus poslovna zona Hodovo. Na tome se nije stalo. Krenulo se u formiranje odbora na razini regije, na čijem čelu je bio Marko Aleksić.

Svi smo bili tu, bez obzira na naciju, vjeru. Ljudi su naše napore prepoznali, nesebično su pomagali. Radili smo u etapama, slijedile su još tri bušotine od kojih je ona u Kozicama najizdašnija, protok je tri litra vode u sekundi. Krenuli smo raditi mrežu za sva okolna sela. U naš sustav su ugrađivane najkvalitetnije cijevi. Kad je došla voda iz Čapljine su se vraćale obitelji s djecom ovdje živjeti“, kaže Vjeko, te naglašava:

Da nije bilo vode ovdje danas ne bi bilo života!“

Od Vjeke doznajemo da u Hodovu trenutačno ima između 120 – 130 zaposlenih. Svratili smo do po broju zaposlenih najveće tvrtke „ma-com“, gdje nam rekoše da imaju točno 69 zaposlenih. U Hodovu je u međuvremenu izgrađeno 15 fotonaponskih elektrana, najveću će na površini od 22 hektara graditi Elektroprivreda HZ Herceg-Bosne! Veliki udarac za marne hodovske entuzijaste bila je smrt prof. Marijanovića 2010. godine. Došlo je do kraćeg zastoja u radu, a onda su došli do zaključka da moraju slijediti viziju prof. Marijanovića. U međuvremenu voda je nađena na Ljubljanici i Šćepan Križu na području R. Srpske, a u pripremi je projekt za opskrbu vodom Hodovskoga polja…

Za sve što je urađeno ovdašnje stanovništvo nije izdvojilo niti marku, sredstva smo namakli“, podcrtava Vjekoslav Vjeko Proleta.

Dobri ljudi

Od istraživača iz Tanzanije, preko Sarajeva i Mostara do Stoca

Duga je niska zaslužnih što danas u Hodovu i oko njega živi blizu 1.500 ljudi. Ukratko, svećenik don Boško Obradović koji se vratio iz Tanzanije, doveo je stručnjaka iz Njemačke koji je s njim u Africi tragao za vodom. Tom linijom gradnju hodovskog vodovoda pomogla je organizacija „Renovabis“ iz jedne njemačke biskupije. Veliku podršku dao je Fond za zaštitu okoliša Federacije na čelu sa Safetom Harbinjom i Perom Golužom, zatim jedna engleska katolička župa, niz pojedinaca i udruga, H-N županija i naravno grad Stolac na čiju pomoć se „uvijek moglo osloniti“ kaže Vjeko… 

Tekst i foto: D. Musa

X

Upozorenje!

Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez prethodnog odobrenja!