banerRC212

Čuvarica hercegovačkog kamenjara: Smriki je dovoljna šaka zemlje da raste iz kamena

  • Napisao/la D. Musa
  • Objavljeno u Aktualnosti
Istaknuto Iz čeg' raste, a tek iz čeg' vodu pije! Iz čeg' raste, a tek iz čeg' vodu pije!

    Nije omiljena, ali je u Hercegovini sve raširenija, što je dobro. Upravo tako bi se moglo reći za smriku, smrikinju koju zavisno od kraja još zovu i smriča, šmrika, smriječ, pa crvena kleka i slično. U takvoj situaciji najsigurniji je latinski naziv juniperus communis. Smrika u Hercegovini nije omiljena ni kod stočara, ni kod pčelara, ni kod planinara, ni kod lovaca... Razlog za to je što smrika hvatajući svojim snažnim korjenovim sustavom mrvice zemlje po kamenjaru, guši sve ostalo – travu za ispašu, medonosne biljke, a kada se uveže kroz nju ne samo da ne mogu planinari i lovci nego ni lovački psi. Upravo to bi mogao biti jedan od razloga učestalih požara s ciljem čišćenja terena za neke druge biljne vrste. Naravno poslije takve rabote erozija čini svoje, pa jedini spas opet može donijeti samo smrika.

   Bez obzira što njezino drvo nema tehničku vrijednost samo šumari nisu protiv smrike, svjesni činjenice da ona čuva ono zemlje što je ostalo i da na taj način stvara preduvjete za rast drugih biljaka. Oni koji imaju strpljenja promatrati ulogu smrike u pretvaranju golog krša u nisku krašku šumu, mogu lijepo vidjeti kako se to događa. Smrika svojim korjenovim sustavom i razgranatom krošnjom štiti zemlju, polako ispod svoje krošnje stvara humus. Zahvaljujući humusu i zaštiti koju pruža njezina krošnja, iz tla niču druge autohtone biljke. Na prostorima juga Hercegovine to su – crni jasen, grab, klen, hrast... Kojih dvadesetak godina potrebno je da te nove biljke natkrile svoju dobročiniteljicu, koja onda gubi snagu ne samo zbog konkurencije u tlu, nego i zbog hlada kojeg ne podnosi. Dakle, sa smirkom se događa nešto slično kao s pričom o kukavici, koja snese jaje u tuđe gnijezdo, ne primjećujući razliku ptica vlasnica gnijezda, hrani ptiče koje malo po malo iz gnijezda istiskuje njezine potomke i na koncu ostane samo. To se događa i sa smrikom, nakon opet par desetljeća ona se osuši, dok drveće koje je odgojila nastavlja rast. To je ritam prirode koji traje pedesetak godina, za kojeg današnji čovjek nema ni vremena ni razumijevanja, nego sudi na osnovu svojih sebičnih interesa.

   Moć ove otporne biljke u golom kamenjaru, demonstrira upravo smrika na slici. Manje od šake zemlje bilo joj je dovoljno da nikne doslovce iz kamena i nastavi svoj život. Fotografija je snimljena na kamenitom Ljubeću, brdu u općini Grude, ulogu čijeg „pošumljavanja” je preuzela upravo smrika. Raritetnu smirku koja se može uvrstiti u rubriku – vjerovali ili ne, pronašli smo uz pomoć Damira Tolja iz Grede, gradsko područje Ljubuškog. Ostalo govori sama smrika.

D. Musa

 

Prilikom preuzimanja sadržaja - navesti link na originalnu objavu. 

Poslijednja izmjena danaUtorak, 25 Siječanj 2022 09:32
X

Upozorenje!

Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez prethodnog odobrenja!