Povrtlari juga Hercegovine znaju se pohvaliti trajnošću najlona na svojim plastenicima, pri tome licitirajući imenima proizvođača. Čak se kao primjeri navode proizvođači kojima primjerice četverogodišnji najlon, izdrži po osam, pa čak i više godina. Za razliku od tog stereotipija u tvrtki „Adria Hishil“, vodećem proizvođaču i izvozniku, presadnica povrća u BiH, iskustvo je potpuno drugačije. Govoreći o toj temi agronom Ivica Borovac, voditelj prodaje, kaže:
„Mi mijenjamo plastike, odnosno krovne najlone, na plastenicima svake sezone. Glavni razlog su prljave kiše, kao i činjenica da se nalazimo u polju, pa se dosta čestica prašine zalijepi za najlon. To je fizičkim putem jako teško očistiti, odnosno učinkovitost je vrlo mala, tako da smo se uvjerili u zadnje tri sezone, pogotovu u zimskom periodu koji je nama vrlo bitan zbog uzgoja hidroponskih sadnica, da najlone treba mijenjati. Sunce je krucijalan faktor koji nama daje prednost pred konkurencijom. Dakle, konkurencija je i puno veća i puno bogatija, međutim nam je Bog dao podneblje s puno sunčanih sati i to sunce moramo maksimalno iskoristiti. Uz umjetna svjetla koja imamo, ona su pripomoć, sunce je glavni faktor za uzgoj dobrog sadnog materijala. Shodno tome smo uvidjeli da sadnice brže napreduju, da su robusnije, vegetativno jače, da punije energije stižu na destinacije u tamni kontinent, što se kasnije pokaže kao jako dobra prednost. Tako uzgojene sadnice svu akumuliranu energije i sunce koje pohrane u sebi tijekom sunčanih i lijepih dana koje imamo, kasnije manifestiraju kroz prve cvatove i prve pravilne plodove itd. Prema tome, glavni razlog zbog kojeg svake sezone mijenjamo najlon, je osunčanost, što veća količina svijetlosti, sunčevog svjetla, uvjetuje bolje sadnice“, naglašava Borovac, koji razumije individualne proizvođače:
„Malim proizvođačima je teško pratiti taj ritam, zato što je najlon kao i drugi repromaterijal, prilično skup, tako da je njima neizvedivo na ovaj način uz ovakve proizvodne cijene, svake godine mijenjaju najlone. Prosjek je svako četiri, pet godina u nekih čak i više, ali za to ne možemo kriviti ljude, jer jedno je tehnologija i što bi valjalo, a drugo koliko to financijski možete podnijeti i što vam to donosi.“
Dakle, rekordi u trajnosti najlona, koji se mogu čuti, baš i nisu poželjni?
„Svi oni manje-više, dobro znaju kako stoje stvari, međutim novac limitira ljude moraju vagati isplativost učestalog mijenjanja najlona. Sunčeva energija ima najbitniju ulogu u rastu sadnica, čak i više u plastenicima, nego u samom rasadniku gdje su na gustom sklopu puno manje sadnice. Sadnica što je veće, većih gabarita, treba joj više prostora, zraka, a samim tim i sunčeve energije, ali ljudi zbog prisile najlone drže po više godina. Što se tiče tvornica one i onako naprave najlone koji su kvalitetni vizualno, tako da imate proizvođače, prave rekordera koji se pohvale da im najloni traju čak i po jedanaest, dvanaest godina!? Međutim, taj najlon je praktično potpuno bijel, on je izgubio svojstva transmisije sunčeve svjetlosti, kao i svojstva filtracije UV zraka, tako da se sve one štetne UV zrake, koje novi najlon ima kao stabilizator, izgube nakon dvije, tri godine koliko je deklariran i tvornički napravljen. U suštini, plastike rekorderke su samo imaginarna slika gdje vidite zdravu plastiku međutim učinak je puno manji nego pod novim najlonima, koji imaju sva svoja foto djelovanja“.
Dakle, s obzirom na iskustvo vodećeg proizvođača sadnog materijala koji je za BiH prilike, napravio prave tehnološke iskorake u povrtlarstvu, očito je da se trajnim najlonom nije hvaliti. Naravno, druga strana medalje je koliko često ih proizvođači povrća u zatvorenim prostorima u našim uvjetima, mogu mijenjati.
{gallery}2018/Najlon{/gallery}