banerRC212

Utorak, 01 Rujan 2020

Članovi Ronilačkog kluba Čapljina u rijeci Krupi otkrili ostatke mosta na kojem je počeo glasoviti Hercegovački ustanak

Približavajući se tzv. Starom cestom prema istoimenom kupalištu na rijeci Krupi, kod Čapljine, Mario Jerkić predsjednik Ronilačkog kluba „Ardea” i ronilac Vatrogasne postrojbe Čapljina, uzgred primjećuje da – na čapljinskom području samo ako ne tragaš nećeš naći ništa zanimljivo”. Članovi Ronilačkog kluba „Ardea” ovoga ljeta su to i potvrdili. Na prijedlog Udruge „Vojvoda don Ivan Musić” iz Ljubuškog, tragali za ostacima mosta iz osmanskog razdoblja na rijeci Krupi, gdje je počeo glasoviti Hercegovački ustanak. Potraga je uspješno završena. Stigavši na odredište, samo tridesetak metara uzvodno od kupališta, predsjednik Jerkić nam pokazuje mjesto u vodi, gdje su nađeni ostaci kamene konstrukcije:

„Na osnovu pretpostavki vrlo brzo smo u krugu od stotinjak metara našli prve kamene ploče. Kako smo išli dublje broj ploča se povećavao. Odmah drugi dan organizirali novi zaron, ovoga puta opremljeni kamerama i aparatima za podvodno snimanje. Išli smo od lokacije do lokacije i pravili zabilješke. Nije to bio baš jednostavan posao, jer vidljivost vode rijeke Krupe je samo pola metra, dok je dubina na ovom lokalitetu varljiva od jednog do pet metara. Tek kad siđete na samo dno možete snimati i slikati kamene ploče i druge ostatke”, pripovijeda predsjednik Jerkić, a zatim ističe:

„Mogu reći da nas je prizor oduševio. Masa finih ploča i kamenih blokova, nalazi se na dnu rijeke. Vidi se da je kamen obrađivan po čemu smo zaključili da se tu zaista nalazio most na kojem je kako mi kažemo, počeo Dračevski, odnosno Hercegovački ustanak. Sve smo uspjeli dokumentirati, snimiti i uslikati. Ovo je treća godina kako članovi Ronilačkog kluba „Ardea” i Vatrogasne postrojbe Čapljina, tragaju samostalno ili na nečiji poticaj. Bilo je lokacija gdje smo promašili, nismo našli ništa, ali bilo je lokacija poput ove gdje nas je nalaz obradovao. Voljeli bi i željeli, da Čapljina ima muzejski ili neki drugi prikladan prostor kako bi dio onoga što smo uslikali i dokumentirali mogli prikazati javnosti”.

-Kazali ste da je dubina vode negdje metar, a negdje pet metara, znači li to da je rijeka plića tamo gdje je više s mosta rasutog materijala?

-Vide se naslagani dijelovi neke konstrukcije, pa obrađeni blokovi, vjerojatno s rubnih dijelova mosta, a ima i nasipa. Snimke i slike pokazuju da je to slagano, tako da ima smisla. Količina ploča i blokova nas je iznenadila, jer su nam rekli da je most bio trošan. Ovdje je kupalište na koje sam dolazio kao dječak, međutim prije nisam obraćao pažnju, a sada pogledajte kamen par metra od nas, obrađen, vidi se ivičnjak. Nema dvojbi, tu se nekada nalazio most, vidi se čak i jedan ostatak nosive konstrukcije koja se nalazila u vodi.

-Kad bi bilo mogućnosti, što mislite bi li se od toga materijala, mogao rekonstruirati neki mostić?

-Nismo stručni, ali malo smo proguglali i vidjeli - ljudi od pet puta manje količine nađenih ostataka ili predmeta, stvore neku priču. Od ove priče bi se moglo puno toga razviti, ne samo most, nego i turistički lokalitet. Odlična priča, povijest stoji iza svega, samo je pitanje naše spretnosti da se to ostvari”, naglašava očito ovoljetnim otkrićem zadovoljni Mario Jerkić, predsjednik Ronilačkog kluba „Ardea” Čapljina, inače i ronilac Vatrogasne postrojbe.

Od Ilije Tomića mještanina Dračeva doznali smo da se lokalitet na kojem su otkriveni ostaci mosta zove Gaz, što će reći plitko mjesto u rijeci koje se može prijeći gaženjem. Za pretpostaviti je da bi most mogao biti izgrađen, ili obnovljen, početkom 16 stoljeća, kada i stari most u Klepcima (1517.) na rijeci Bregavi, te da su zajedno predstavljali putnu komunikaciju prema Počitelju, odnosno Mostaru. Austrougarskim zaposjedanjem BiH, novi most je izgrađen nešto sjevernije, da bi polovicom prošlog stoljeća uzvodno, bio izgrađen potpuno novi most koji je trenutačno dio prometnice M – 17., Mostar – Metković. Ostaci mosta iz osmanskog razdoblja našli su se u vodi prilikom produbljivanja korita rijeke Krupe, odnosno gradnje uzvodnih mostova.

Arthur J. Evans

Preko mosta se nije moglo jahati

Igrom slučaja mostom preko Krupe u Dračevu, prije ravno 145 godina (30. kolovoza 1875. godine) prošao je John J. Evans, engleski putopisac, kasnije svjetski priznati arheolog. Opisujući u djelu „Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka avgusta i septembra 1875. (str. 259.), Evans navodi:

„Most je jedini put za prevoz artiljerije i svega drugog snabdijevanja koje stiže na Klek, njihovo pristanište koje se nalazi prijeko, na drugoj stranih ovih brda. Pored svega most je toliko trošan da smo morali sjahati i konje pažljivo prevesti preko drvenog sklopa; čitava građevina je toliko povijena da je jedva izdržala teret jednog čovjeka i konja“. Jasno Evansu je problem bila drvena konstrukcija po kojoj se kretalo, oštećena u sukobima, a ne nosivi, kameni dio mosta. (dmu)

 

Otvorena izložba hrvatskog akademskog slikara Stipe Nobila

„Pejzaži Stipe Nobila zorna su potvrda slikareve metijerske izvrsnosti i njegove meditativne
osobnosti kako u svojstvenom mu postmodernističkom ekspresionizmu na razmeđi
figurativnih izričaja, tako i u primjeni čistih boja pri slikanju opojno bogatog kolorita bliskog
mu podneblja. Motivski oni predstavljaju Nobilovu posvetu krajobrazu u kojeg, poput galeba
u letu, slikar uranja u plavetnilo korčulanskih uvala, u polja obrađene i plodovima nagrađene
crljenice i zelenilo nasada premreženih suhozidima; u bjelinu kamena ogoljelih uzmorja da bi
potom izronio s pogledom na ničim pomućenu vedrinu ljetnog obzorja spreman za sljedeći
uron i novu sliku“, ustvrdila je Biserka Rauter Plančić povjesničarka umjetnosti i kustosica
izložbenog postava Stipe Nobila, hrvatskog akademskog slikara, u Čapljini, te dodala:
„Morfološki Nobilovi pejzaži odražavaju visoke domete autentično slikarskog likovnog
izričaja koji polazi od pojavnog a dostiže meditativno. Njegove slike imaginacija su ne samo
onoga što oko vidi, nego i onoga što mu duša osjeća spram korčulanskog zavičaja, morskog i
zemnog obilja kojeg mu pruža i bogate spomeničke baštine koja ga okružuje“.
Mora se reći s izloženih radova Stipe Nobila u Čapljini, koliko smo izbrojili ukupno 32, boje
naprosto pulsiraju, kao da se sa slika žele preliti u okruženje. Jasno prevladavaju krajolici
njegove rodne Lumbarde u koju se vratio nakon dvadeset godina provedenih u Zagrebu i
otoka Korčule. Autor reče da ga je u rodni kraj vratila nostalgija, što se vidi i iz njegovih slika.
Mada narod veli da se Dalmatinci kao uostalom i Hercegovci iz Zagreba ne vraćaju, Nobilo je
sretan zbiog povratka rodnom kraju, jer:
„Nadahnuća mi nikad nije falilo, ja da živim 200 godina imao bi što reći, jer sve ovo što
slikam, to jedna te ista slika koja se može izvarirati na milijun načina. Tematika Mediterana je
neiscrpna, nju se može varirati na sve moguće načine“, kazao je po otvaranju izložbe Stipe
Nobilo.
Izloženi postav otvorila je njegova kustosica Biserka Rauter Plančić, a u programu otvaranja
sudjelovali su – Monija Jarak Mikulić mezzosopranistica i don Dragan Filipović, uz pratnju
Marijane Pavlović na klaviru. Program je vodio Boris Matić, glumac kazališta Marina Držića iz
Dubrovnika. S obzirom da živimo u vremenu pandemije korona virusa, posjet ljubitelja
umjetnosti, vrlo dobar.
Izložba Stipe Nobila „Posveta zavičaju“ u umjetničkoj galeriji Hrvatskog kulturnog središta
Založbe kralja Tomislava, u Čapljini, ostaje otvorena do 19. rujna. Izložba se može pogledati
radnim danom od 17 do 20 sati, a subotom od 10 do 13 sati.
Tekst i foto: D. Musa

 

 

  • Objavljeno u Kultura
Pretplati se na ovaj RSS feed
Parse error in downloaded data

banerRC1vikend