banerRC212

Drago Bakalar 82-godišnji fizioterapeut: ,,Po terenu trčim brže od nekih igrača, a jod je nekada bio zakon''

  • Napisao/la D.M.
  • Objavljeno u Sport
Istaknuto Drago Bakalar 82-godišnji fizioterapeut: ,,Po terenu trčim brže od nekih igrača, a jod je nekada bio zakon'' Foto: Dragan Grgić i Dušan Musa

Drago Bakalar fizioterapeut HNK Čapljina jedan je od ljudi koji žive svoj poziv. Pouzdan i precizan, preko pet decenija obavlja posao fizioterapeuta u nogometnim ekipama, više nego dovoljno za lijepu i poučnu priču, koju Drago počinje prisjećanjem:

Ja sam iz vojske došao šezdeset druge, nema posla, ja odem kod strica u Vareš, zaposlim se tamo kao bolničar. Stjecajem okolnosti fizioterapeut NK Vareš napusti klub, tražili nekoga da ga zamjeni i ponude mene. Vrijem bilo tako, ja sam prihvatio, misleći da će to biti koju utakmicu, ali ljubav mene i nogometa, potraja sve do danas. SDjećam se kao da je danas bilo, počeo sam u trećem mjesecu 1968. i na klupi u Vareša ostao do 1992. godine, kao fizioterapeut“, kaže Drago, pa na upit - kako je bilo prije pola stoljeća nastavlja prijevozom:

Putovanja su bila svim i svačim, pošto smo se natjecali u sarajevskoj zoni, koja je jedno vrijeme pokrivala prostor od Maglaja do Foče, onda se liga podijelila na dva dijela pa smo išli od Visokog preko Sarajeva, u Istočnu Bosnu. U Foču smo išli vozom, nekada kamionom 'praga',' fap', šta je znam kako su se zvali, drvene stolice na karoseriji i vozi. Obično se išlo na spavanje, mada je to u današnjim uvjetima smiješno, ali se išlo iz Vareš a u Foču 150 kilometara na spavanje! Nije se moglo drugačije, putovi loši bili, snalazili smo se na razne načine. Snijeg metar budi, ništa utakmica se igra, e tako“.

-Je li po snijegu bilo više posla, nego kada je bilo suho?

-Pa nije, isto je to. Pošto su tereni loši bili, po snijegu još i dobro bilo igrati. Šljakasti tereni bili, od potreba za fizioterapeuta mislim od medicinskih sredstava, jod je bio na prvom mjestu. Padne igrač na onu šljaku oguli se raskrvavi, pa je joda moralo biti. Ništa drugo nije trebalo flašu vode i joda ponesi, jod je bio zakon. Bilo je zavojnog materijala u izobilju, ali najviša je bila potrošnja joda.

-Jesu li vas se igrači bojali kad vide bočice joda, jod peče?“

-Ha, ha bilo je svačega, šale najviše. Nekada je to bilo i zabavno, svašta nešto.

-Iz Vareša ste krenuli u Kiseljak i opet u ratu, isti posao?

-Pa dobro, to su bile vojne utakmice, vojska se natjecala, brigade…, pošto su znali što sam radio, odmah su me angažirali. Kako sam radio u Crvenom križu, onda se sve to skupa uklopilo.

-Kako stigoste u HNK Čapljinu, u Bjelave?

-Slučajno, ja odem kod komšije Zlatana, kad dođe neki čovjek , kasnije se ispostavilo Zlatko Križanović, trener Čapljine, mi u priču o svemu i svačemu. Ja kažem što sam radio, a on meni odmah – bi li ti radio u Čapljini, ja kažem 'što' on meni - mi nemamo fizioterapeuta. Ja došao, kako sam tada došao tako i ostao, od 1994. godine sve do danas. U Čapljini sam već 27 godina, a nepune 53 godine se bavim ovim poslom.

-Kako je bilo s opremom, nakon rata na terenima trava, jod više nije trebao?

-Ha, ha, dobro dok je vojska bila, nešto dobiješ od vojske, nešto iz doma zdravlja, tamo amo, uvijek se snalazilo, kasnije se kupovalo. Najprije bi dobio novac pa kupiš, kasnije je to radio tajnik, kupi nekada on što mu kažem, nekada ja. Uglavnom, materijala je uvijek bilo, torba je uvijek bila opremljena po mom mišljenju solidno. Bili smo mi i u Premijer ligi, gledao sam torbe drugih nisu bolje, možda su i gore nego što je moja bila.

-Ove jeseni bili ste na klupi kao službeni predstavnik kluba?

-Uprava je došla do toga da mene treba zamijeniti netko mlađi, angažirali su momka koji je završio srednju i studira. Angažiran je on, a mene su postavili za službenog predstavnika kluba,

-Zlu ne trebalo?

-Zlu ne trebalo, ja i sada imam licencu kad on ne može slučajno, opet uskočIm, malo je jedan čovjek za ovoliko ekipa. Čapljina ima pet ekipa, nekada je bila i ženska ekipa, sve sam ja to sam pokrivao.

Drago će kaže, u svibnju napuniti 83 godine života, a u ožujku 53 godine kao fizioterapeut nogometnih ekipa. Kurs za bolničara u vojsci, položio je davne 1961. godine! Na opasku da još uvijek utrčava u teren Drago, mrtav ozbiljan, dodaje:

-Pa dobro, nekad trčim brže od nekih igrača“.

Naravno, da smo se na ovu opasku, morali nasmijati. Uz to što je fizioterapeut duže od pola stoljeća, Drago je bio i redoviti darivatelj krvi. Dragocjenu tekućinu, pokazuje nam crno na bijelo, dao je ravno šezdeset puta! Što se nogometa tiče kaže, da su mu u posebnom sjećanju ostala gostovanja u Čajniču, teren bio na strmini, pa kada se lopta otkotrlja „treba pet minuta da se vrati u igru“. I na koncu, Drago reče da će uz nogometni teren i HNK Čapljinu ostati dok ga „noge budu nosile“.

D. Musa

 

Poslijednja izmjena danaPetak, 07 Siječanj 2022 12:50
X

Upozorenje!

Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez prethodnog odobrenja!