banerRC212

Petak, 06 Ožujak 2020

Prvi mladi kupus iz Čeljeva, 15 KM, Coronavirus obara cijene zeleni

   Na veletržnicu u Tasovčićima stiglo je prvo ovogodišnje povrće, kao i obično riječ je o kupusu, ali ne iz Svitave što je bio običaj ranijih godina, nego iz Čeljeva. Prvi ovogodišnji kupus, dakle iz Čeljeva, cijeni se 1,5 KM za kilogram. Uvozni albanski je od 1,2 do 1,4 KM, dok je zimski kupus zadržao cijenu 0,25 do 0,35 KM. Od barometra koncem veljače, cijene je zadržalo još nekoliko artikala – mrkva 0,7 do 1,0 KM, zatim cikla 0,8 do 1,0 KM, raštika 1,5 do 2,0 KM, celer 3 do 4 KM listovi, dok je korijen 3 KM za kilogram. Postojana je još bila cijena bijelog luka 7 KM refuza, pa do 10 KM vijenci, kako je riječ uglavnom o srbijanskom luku, vijenci su rijetkost koja se može naći kod prodavača drva iz Ljubinja. Stabilna je i cijena graha 1,9 KM cijeni se američki, kanadski i argentinski su oko 3 KM, a domaći je 5 do 6 KM za kilogram.

   Dojam je da se posljedice koronavirusa, posredno, odražavaju i na Veletržnici u Tasovčićima. Naime, zbog otkazivanja turističkih grupa iz Kine i Južne Koreje, pa odnedavno Italije smanjuje se tražnja za povrćem u prvom redu zeleni. Uglavnom, od proizvoda iz standardne potrošačke košare, registrirali smo čak šest pojeftinjenja, redom jeftiniji su zelena salata od 0,80 KM kristalka, pa do 1,3 KM puterica, zatim blitve čija je nova cijena 1 do 1,2 marke, dok se cijena špinata prepolovila i trenutačno je 1,0 KM s otvorenog pa do samo 1,2 KM plastenički. Jeftinija je i prasa 1 – 1,2 KM debele stabljike, pa do 2,5 KM tanke stabljike, pala je i cijena lista peršina koji je trenutačno 3 do 4 KM, kao i zelenog luka tzv. pera, koja su od 2,3 do 2,8 KM s tendencijom daljeg pada. Registrirali smo i nekoliko manjih poskupljenja – kupusa pupčara – prokulica, koje su krajem ovoga tjedna 1,8 do 2,0 KM, pa kelja čija je nova cijena 1 do 1,2 KM, te karfiola čija je nova cijena od 1,7 domaći, pa do 2,2 KM uvozni. Krumpiri su od 0,45 KM banjalučki pa do 0,70 KM nevesinjski, ali su se pojavili i glamočki po cijeni od 0,90 KM. Sve navedene cijene su na veliko.

   Najzadovoljniji prvog petka u ožujku, bili su prodavači ribe koji nam rekoše da su kvatre, odnosno korizma, rezultirali povećanom tražnjom. Jegulje ni ovoga petka nije bilo, somići su se tržili po 6 KM, pastrva iz uzgoja bila je 9, a šaran 10 KM za kilogram. Očišćeni skuplji su za marku. Smuđ je bio 12 KM, dok se morska riba – lubin i orada, cijenila po 15 KM. Mliječne proizvode nudila su četiri proizvođača, a najobilnija je bila ponuda sira koji se cijenio od 5 KM mladi, pa do 20 KM livanjski u kolutovima. Suhi ovčji iz Podveležja bio je oko 15 KM, sira s Morina više nema u ponudi. Kajmak je bio 16 do 18 KM iz kace, dok je maslo bilo od 14 do 16 KM za kilogram itd. Ponuda presadnica povrća sve je obilnija cijene postojane – zelena salata i peršin bili su po 0,10 KM, raštika i blitva po 0,20, različiti kupusi 0,25, a rajčice i jagode 0,50 KM za kilogram. Stajsko gnojivo u vrećama, jeftinije je nego lani 4 KM vreća, drva su okvirno od 85 KM oblovina pa do 100 KM za prostorni metar, cijepana. Domaća jaja su se cijenila 0,20 do 0,30 KM, mlade koke i pijetlovi od 8 do 20 KM, domaća slanina je bila od 18 KM bijela pa do 23 KM šarena itd. Uglavnom, da bi se vidjelo obilje tradicionalne Hercegovine, petkom treba doći na prilaz Veletržnici u Tasovčićima gdje vlada obilje različite robe, pa i gužva.

 

Tekst i foto: D. Musa

   Poštovani, podsjećam vas na Kodeks za tisak i online medije Bosne i Hercegovine:

Članak 14 - Autorska prava

Novinari mogu koristiti razumne sažetke originala s ograničenim citatima, materijale iz drugih publikacija ili nositelja autorskih prava, bez izričite dozvole za to, sve dok je izvor naznačen na odgovarajući način.

Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima, zahtjeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samome tekstu.

Izvor: Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini, str. 20.

Hoću reći, autorski prilog je put za samostalni prilog, a nije samoposluživanje!

Uz Dan žena o tragediji Orovske heroine: Anica Pandža do zavjetne kapelice na Maloj Orlici iznijela metalna vrata razboljela se i umrla!

Selo Orahov Do u općini Ravno, uz manje-više poznate znanstvenike i mučenike, ima i istinsku javnosti manje poznatu heroinu, po imenu Anica Pandža, zvana Bedrica. Priču o Bedrici i njezinom podvigu koji se pretvorio u tragediju, čuli smo od Bože Buruma, dubrovačkog ugostitelja, koji u rodnom Orahovom Dolu uz započeti hotel kani razvijati turizam. Dok smo se pentrali uz strminu iznad popovske Atene, probijajući se kroz kamenjar obrastao sominom lat. Juniperus sabina, valja po tome jedinstven predio u Hercegovini, Božo nije imao kada spominjati junakinju ove pričice.

   Međutim, kada smo se ispeli na Malu Orlicu po slobodnoj prosudbi brdo nepunih 800 metara iznad mora, obilazeći zavjetnu kapelicu, krenula je i priča. Najprije smo se ponovo divili popovskim klesarima koji su tako umješno obradili kamen kojim je zidana kapelica sv. Jakova. Zatim smo konstatirali kako je topovska granata ispaljena s položaja srpske soldateske u minulom ratu, pogodila u sred kapelice, a onda smo obratili pažnju na vrata postavljena između dva improvizirana zidića, te je krenula priča:

   „Stoljećima su ljudi tu vršili zavjet. Jedne godine 25. srpnja, došlo je s ovoga brda veliko nevrijeme, grad je totalno obio vinograde, a živjelo se od vina i grožđa. Nakon toga mještani su zavjetovali da će tu napraviti kapelicu. Bio je postavljen jedan kamen kao znak, godinama se tu izlazilo i molilo. Onda su mislim devetsto trideset druge ili treće, mještani odlučili napraviti kapelicu. Išli su kod biskupa u Mostar da odobri. Biskup je odobrio, rekavši da im ne može jamčiti da će baš svake godine tu biti misa, međutim mještani su svejedno kapelicu napravili“, priča Božo pa govoreći o željeznim vratima u tom bespuću, nastavlja.

   „Ova gvozdena vrata uznijela je jedna cura, uz strminu, bila je umorna i znojna, sjela uz kapelicu, vjetar je puhao, a ona se razboljela i ubrzo umrla.“

   Ganuti sudbinom djevojke Božo se raspitao za njezin ime, bila je to Anica Pandža, zvana Bedrica.

   „Bila je sresna (skladno građena op. a.), čvrsta i okretna djevojka“, kažu rijetki koji se još sjećaju tragične priče o Bedrici.

   Iz njezine obitelji više nitko nema u Orahovom Dolu, imala je udatu sestru koja je imala tri sina, a umrla je uoči zadnjeg rata.

   Hladan vjetar na toj uzvisini zaista nemilosrdno tuče, što je očito narodski kazano „posjeklo“ nesretnu Bedricu. Nakon pravog podviga završila je u Dubrovačkoj bolnici, gdje se neuspješno liječila tri godine i umrla.

   Onom tko se penjao na tu uzvisinu ostaje nejasno kako je uspjela uprćena iznijeti po slobodnoj prosudbi, blizu pedeset kilograma teška vrata, uz put savladavši visinsku razliku od petstotinjak metara. Sve da u ta vremena raslinja nije ni bilo, stazicu sužavaju kamene gromade, pa se mora ići „nasatice“, bočno, povremeno i četveronoške, a težina…!? Anica Pandža je bila heroina kad se javila za takav pothvat. Sretniji bi bili da smo uz Dan žena, 8. ožujak, ispričali priču s heppy endom, međutim priča o Bedrici, je priča o ženi, Hercegovki, koja je vjerojatno u kući „bez muške glave” odlučila dati obol izgradnji zavjetne kapelice i za tu odlučnost platila najskuplju cijenu.

   Inače, od izgradnje kapalice 25. lipnja ljudi bi dolazili na zavjet iz cijelog Popova, poslije mise „silazilo se u udolinu Cvjetni Raduš, tu bi se jelo. Svako pleme imao je svoje guvno, sjedilo se kamenjima, razgovaralo i pjevalo, a onda se silazilo u selo, pjevalo se i kolo igralo. S pjesmom se išlo od kuće do kuće i pjevajući sve do mraka“, kaže Božo od kojeg doznajemo da se svetkovalo sve do rata, tradicija se pokušala oživjeti, ali nije išlo. Svećenik don Bernard Marijanović i sklon je obnovi tradicije i kapelice, a hoće li se to i ostvariti znat će se koncem lipnja.

Tekst i foto: D. Musa

Kad povrtlari štede: Umjesto rajčica i paprika preorijentacija na zelenu salatu, kupus, krastavce…

   Nekontrolirani uvoz, dominacija trgovačkog lobija, niske cijene, samo su neki od problema na koje godinama ukazuju povrtlari. Kako se oni s tim nose može posvjedočiti primjer Pere Jurković iz Gabele kod Čapljine koji kaže:

   „Za mene se može reći - bivši proizvođač rajčica, jer u zadnje vrijeme ja sam izgubio volju, nemam interesa. Prošle godine rajčica je imala neku cijeni, a ranijih godina loše je to bilo. Ne samo rajčica nego i ostali poljoprivredni proizvodi. Naša pijaca je takva, ako se malo pojavi viška robe cijene su „buzašto” i onda čovjek izgubi volju raditi, ja sam jednostavno izgubio nadu da će biti bolje. Sve je gore i gore, vjerujte“, izruči Pero u dahu, te na upit što trenutačno radi nastavlja:

   „Trenutačno, orezao sam kivi, imam nešto zasađenog glavatoga kupusa, koji je 30 feniga, na žalost, ne mogu se ni troškovi pokriti. Čovjek koji živi od toga i ako ima malu mirovinu, a mora radi poljoprivredu, to je katastrofa za njega. Ne može preživjeti od poljoprivrede, na žalost. Imamo poticaje to su sitni novci, evo ja sam dobio 600 KM, pa što je 600 KM? Ja trebam zaštititi zelenu salatu, tri - četiri puta to je 600 KM. Za onoga 'ko se bavi poljoprivrednom, to su sitni novci“.

    -Dakle, sada ste se preorijentirali na zelenu salatu?

   -Sad radim zelenu salatu, odust'o sam i od paprike i od rajčice, najlone čak ne moram ni staviti, stavim mrežu. Imam plastenik od 1.200 „kvadrata“, jedna „lađa“ otkrivena, mislio sam - bi li je pokrio, nisam, ove druge su ostale, stari najlon. Hoću li ja ubuduće raditi, malo su i godine, ali vjerujte da imam želju neku, nemam. Da znam zašto radim, ja bi radio. Ja dođem na pijacu, taman kao da sam odnekud zalutao, kao da nemam kuće ni kućišta. Da sam došao prositi, čini mi se više bi uprosio nego za robu dobio. Ima cijena, nisam rek'o, desi se, spanak, blitva, ali sve je to mala količina, to postigne cijenu. Međutim, čim se pojavi više robe, to je nizašto, još te ucjenjuju. Onako gledaš – tko sam ja tu, na pijaci, a treba doći izjutra u četiri sata, pa zimi, pa kiše, pa treba tu njivu pripremiti, treba uložiti u nju, gnojivo, traktori, radna snaga. Evo nema ni radne snage, i bolje da je nema, neka ljudi idu vani, neka se snalaze. Ovdje nema budućnosti od poljoprivrede, ljudi koji se uposle u državne tvrtke, pa uz posao pomalo rade, to može nekako, ali samo od zemlje živjeti, bez drugih primanja, to je postalo neizdrživo“, rezolutan je Pero, te na primjedbu da je definitivno odustao od tzv. skupih kultura – rajčica, paprika, a priklonio se jeftinim – zelenoj salati…, nastavlja:

    „Ja sam godinama sadio rajčicu, mene rajčica od prve kad kupim sjeme, pa do završnog branja, košta 5 . 6.000 KM! Platim što mi se odgoji rasad i ti ljudi trebaju živjeti, ulag'o sam, ne sve meni, ali sam odust'o. Ne mogu, veliki troškovi. Vjerujte tri marke bila gajba rajčica, 14, 15 kila, gajba je marka! Tako sam za dvije godine na pola odustao od berbe, nisam brao. Kad bi znao da će meni rajčica prosjek biti 1,3 KM, ja bi sadio. Dođem na pijacu, uvezli rajčicu - Turska, Italija, paprika Tunis, pa što je ovo ljudi moji, pa imamo mi našu proizvodnju? Uništi nas uvozni lobi kojeg netko podržava itd. Sad sam se prebacio na zelenu salatu, kupus... Ulog nije velik, pa što bude“.

    Primjer ovoga doskora značajnog proizvođača tzv. skupih kultura, zbog visokih ulaganja, rajčica i paprika, može poslužiti kao ilustracija kako je BiH došla u situaciju da uvozi 92 posto konzumne hrane.

Tekst i foto: D. Musa

Pretplati se na ovaj RSS feed
Parse error in downloaded data

banerRC1vikend