banerRC212

Utorak, 24 Studeni 2020

U Trebižatu sahranjen kolega Mile Pavlović

   Kolega novinar Milan Mile Pavlović, profesor, ravnatelj, vijećnik, zastupnik..., u ponedjeljak je sahranjen na mjesnom groblju u Trebižatu. Rođen je 4. siječnja 1945. godine u Trebižatu, a preminuo je u 76-oj godini, u nedjelju 22-og studenog. Na groblju u Trebižatu sahranjen je 23. studenog. Kolega Milan je cijeli svoj radni vijek koji je potrajao bezmalo pola stoljeća, proveo je u Čitluku. Bio je nastavnik i ravnatelj u Osnovnoj školi fra Didaka Buntića.

   Uz novinarski i radni angažman Milan Mile Pavlović je bio vijećnik HDZ BiH, u Općinskom vijeću Čitluka, te zastupnik u Skupštini Hercegovačko-neretvanske županije. Bio je društveno angažiran uz ostalo i u ogranku Matice hrvatske u Čitluku.

   Kolega Mile, kako su ga obično zvali, postao je suradnik Večernjeg lista još početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a surađivao je i u nizu drugih medija - Radio Herceg-Bosne, Brotnjo info... Po prirodi ljubazan i susretljiv kolega Mile je bio uvijek pri ruci i novinarima Radiopostaje Čapljina, kada se izvještavalo o događajima iz susjednog Čitluka. Ukratko, nije bio zatvoren ni svoj, nego otvoren i pouzdan. Od kolege Mile se mogao uzeti podatak kojeg nije trebalo provjeravati. U novinarstvu kao i životu, bio je temeljit i odgovoran. Inače, brat Mile Pvlovića bio je poznati književnik Vladimir Pavlović, koji je preminuo 1996. godine.

   U ime kolektiva Radiopostaje Čapljina, kolega Mile, pokoj Ti vječni!

Stanislav Vukorep marni istraživač Hercegovine: Cilj mi je bio dokazati da nismo svi iz Riđana u Crnoj Gori kako je tvrdio Jefto Dedijer!

   Vukorepi4Nova knjiga Stanislava Vukorepa, čapljinskog spisatelja i publiciste, „Tragom roda moga“ – pet stoljeća Stojanovića, Vukorepa, upravo je izišla iz tiska. Ovoga puta ovaj marni istraživač Hercegovine, obradio je korijene roda Vukorepa, odnosno Stojanovića, Stojana, Vukorepića, kako su se u prošlosti zvali odnosno, kako se pojedine grane ovoga roda danas zovu. Obujmom impresivno djelo velikog formata – 432 stranice, s preko 500 dokumenata i slika! Uz knjigu ide i rodoslovlje 70 x 70 sa CD-om. Knjiga je otiskana na kvalitetom papiru s fotografijama u boji. Na naslovnici je kuća na Trebinji iz koje su u svijet krenuli Stojanovići – Vukorepi. Bez pretjerivanja da je knjigu radio neki institut ne bi je se postidio. Nakon listanja nameće se zaključak – trebalo je sve to istražiti, sakupiti i obraditi, pa otud i logičan upit, koliko je sve to trajalo?

                                                               Knjiga o rodu Vukorepa rađena 35 godina!

   „Počeo sam u noći na Novu 1984/85., godinu. Nije smiješno, zaista je tako bilo. U međuvremenu izdao sam desetak knjiga, pisao radove, organizirao, uređivao, međutim, stalno mi je na umu bilo započeto djelo. Radeći na drugim projektima, dolazio sam do podataka, bilježio ih i čuvao, sada sam to uspio obraditi, složiti i izdati knjigu“.

   -Trebalo je imati jak motiv za projekt dug 35 godina, što vas je vodilo, koji je bio motiv?

   -Vodila me činjenica da je o nama uvijek netko drugi pisao i to kako je htio, te nam to servirao kao istinu. Htio sam doći do prave istine - zašto?, kako? Tragajući uspio sam doći do Matice krštenih župe Lisac (1632. – 1703.), koja pripada Dubrovačkoj biskupiji, u njoj sam našao prve upise Stojanovića ili Stojana s Trebinje, općina Ravno. Zatim sam pronašao maticu Vukorepića od 1679. – 1686., rađenu za šire područje župe Zmin u Hrvatskoj, pa maticu župe Gradac iz 1708. i župe Trebinja iz 1709. godine. U dokumentima iz časopisa nalazim Stojanoviće iz 1646. godine, Stojane iz 1632. godine. Bio je to opsežan rad, ali na kraju sam jako zadovoljan. Sad se nepobitno zna tko su i odakle Vukorepi, odnosno Stojanovići. Knjiga je ujedno i put onima koji žele nešto slično raditi, kako i gdje naći podatke.

                                                         Rad o svom trošku i "spržena" četiri motora

   Da stigne do obimne knjige autor je prošao kroz više faza u radu, koje su ga usmjeravale i poticale prema cilju.

   „Prije Domovinskog rata intenzivno sam hodao i istraživao, pa sam tako došao u kontakt s Nikolom Mandićem, koji je tada jedini obrađivao hrvatska prezimena i objavljivao ih u časopisu Crkva na kamenu. Jedne godine nas 13 našlo se na ručki s Nikolom, na kupalištu Božjak. Tu nas je on uputio kako raditi. Kasnije sam upoznao Danila Marića jednog od direktora u Aluminiju koji objavio knjigu „Marići sve tri vjere“. Nije mogao vjerovati da donja Hercegovina ima matice iz 1708 i 1709. godine. Skupljao sam podatke, ali nisam znao što ću s njima i kako. Prijelomno u radu bio je susret s don Ivicom Puljićem, tada magistrom koji je bio na župi u Hutovu. Nakon pola godine predložio mi je da pišemo knjigu o Hutovu. Opirao sam se tome, ali sam na kraju odlučio pravit ću mu društvo. Radeći na monografiji o Hutovu, nailazili smo na naše ljude koji su redom tvrdili da su podrijetlom iz Riđana u Crnoj Gori? Saznao sam da ta saznanja vuku iz knjige Jefte Dedijera „Srpske zemlje Hercegovine do Duvna i Crvenog Grma“, koja je tiskana 1901., a reprint je objavljen 1990., uoči rata. Je li to bila poruka tipa – svi smo mi Crnogorci, pa što bismo se međusobno borili, ne znam, međutim ja sam tada čvrsto odlučio da istražim svoj rod“, naglašava Vukorep koji je uz put prikupio osnovne podatke za oko 600 hrvatskih prezimena u Istočnoj Hercegovini. Konačna obrada tih podataka bila bi zlata vrijedna za taj dio Hercegovine, međutim za to treba vremena i novca.

  Vukorepi3 Znajući koliko terenski rad iziskuje vremena i novca Stanislava smo nekako nagovorili za slikanje kraj kadeta starog trideset i kusur godina, kojem je tragajući za podacima koje je javnosti izručio u desetak svojih knjiga, „spržio“ četiri motora. Ukratko, nakon monografije o Hutovu, Vukorep je objavio „Istraživanje žrtava II. Svjetskog rata i poraća, „Preživjeli svjedoče“, pa humoristične „Baci jednu i pro strane I i II“ (prva je imala dva izdanja), „Povijest osnovnog školstva općine Neum“, „Pruge koje su život značile“, „Sjahali kićeni svatovi“. Sa dr. don Ivicom Puljićem, jedan je od autora Humskih zbornika, do sada ih je izdano 17, autor je niza radova objavljenim u zbornicima, a za njegovo ime se vežu i dva značajna arheološka nalaza. Otkrio je ranobrončanu urbaniziranu gradinu Prisjeka, 1990., iznad Hutovskog grada, a sudjelovao je i u otkrivanju Neumskog ratnika“ iz 5. Stoljeća pr. K., što je bilo poticaj za osnivanje muzeja u Neumu itd.

Tekst i foto: D. Musa

  • Objavljeno u Kultura
Pretplati se na ovaj RSS feed
Parse error in downloaded data

banerRC1vikend